петак, 7. октобар 2011.

Božanska odežda.O tome, kako zadobiti smirenje protjerej Vječeslav Tulupov


1. deo Značenje i suština smirenja
2. deo Smirenomudrenost
3. deo Unutrašnje samounižavanje
4. deo Spoljasnje samounizavanje
5. deo Najkraći put za zadobijanje smirenja
6. deo Bakarne trube. Ispiti slave
7. deo Zakljucak o smirenju
Predgovor
U pravoslavnu Gruziju su 1208. godine ušle trupe muslimanske vojske na čelu sa sultanom persijskog grada Ardebilja.Na Vaskrs, u zoru, muslimani su iznenada upali u grad Ani, i opljačkavši ga, ubili 12 hiljada hrišćana. Gruzijska carica Tamara, saznavši šta se dogodilo, naredila je svom poznatom vojskovođi Zahariju Mhargrdzeli, da se osveti. Vojskovođa je sačekao da počne muslimanski post i krenuo je sa vojskom u Persiju. U noći punog meseca, njegovi odredi su okružili grad Ardebilj. U zoru, kada su se građani tek počeli buditi iz sna, i mule s minareta oglasili završetak posta, Gruzini su zauzeli grad. On je po naređenju Zaharije bio srušen do temelja. 12 hiljada njegovih stanovnika su bili ubijeni. Kazna je stigla i zarobljenog ardebiljskog sultana. Posle toga slučaja muslimani su prestali da napadaju gruzijsku zemlju na velike hrišćanske praznike.

Za vreme vladavine carice Tamare Gruzijska zemlja je dostigla sami vrh svoje moći. Tamarine vojskovodje su proslavili Gruziju mnogim uspešnim ratovima i bitkama. Uporedo s tim carici je bilo strano bilo kakvo ratovanje. Naprotiv, Tamara je uvek težila da reši sukobe putem mirnih pregovora. Njena vojska je sve vreme zauzimala pozicije odbrane i prelazila u napad samo onda, kada ih je na to prinuđavao protivnik.

Kao što svedoče arapski i persijski izvori, u Gruziji su za vreme Tamarinog carevanja, muslimani živeli u boljim socijalnim uslovima, nego u mnogim islamskim državama. Blagoverna carica je zamenila smrtnu kaznu i čak je zabranila kažnjavanje ljudi šibanjem. Svake godine je izdvajala jednu desetinu iz prihoda, za pomoć onima kojima je bilo potrebno i često bi cele noći šila odeću za siromašne.Tamara se svaki dan molila na liturgiji u dvorskoj crkvi. Savremenici su se divili njenoj mudrosti, smirenju i blagočestivosti. Radi svoga pravednog života ona je pribrojena broju svetih.

Kako je u ličnosti carice Tamare spojena krotost hrišćanke i čvrstina carice? Zašto je Gruzijska vojska po njenom naređenju nanosila protivniku udarce kao odgovor? Pošto su muslimani znali reči Spasitelja o tome da posle udarca po jednom obrazu, hrišćanin treba da okrene i drugi obraz, mogli su da očekuju od gruzijske carice drugačiji stav prema svojim osvajačkim napadima. Ili blagoverna Tamara nije imala smirenje? Ova dobrodetelj je naravno krasila svetu caricu, ali o hrišćanskom smirenju u svim vremenima mnogi su imali nepravilnu predstavu. Protivnici Hrista su uvek širili mišljenje o smirenju, kao o karakternoj crti ropske prirode, pritisnute teretom hrišćanskih dogmi. Ali na primeru gruzijske carice mi se možemo uveriti u suprotno.

U ovoj knjizi će čitatelj saznati o suštini smirenja, o putevima za dostizanje smirenja i uvideti da zadobiti ovu veliku dobrodetelj može samo čovek sa snažnom voljom i hrabrim srcem.
Glava I
ZNAČENJE I SUŠTINA SMIRENJA

Smirenje pobeđuje zamke đavola

Svi mi, koji živimo na zemlji, nalazimo se u velikoj opasnosti. Zašto? Zato što, po rečima apostola Petra, u svetu koji nas okružuje đavo ide kao lav ričući i traži koga će progutati (1 Pet.6.8.).

Niko od nas ne može spasiti svoju dušu ako ne pobedi u borbi sa palim anđelima. Zlobni demoni, koji su sami dospeli u ad, postavili su pred sobom cilj da i čovečanstvo pogube u njegovom bezdanu. Oni sablažnjavaju čoveka, vezuju ga strastima i dovode do pada u greh. Za to nečisti duhovi koriste sva raspoloživa sredstva. Pošto nemaju mogućnosti da nasilno nateraju ljude da čine bezakonja, demoni to čine lukavstvom. Kako se mi možemo suprotstaviti zlobi đavola? To je pitanje mučilo hrišćanske podvižnike od davnih vremena.

Jednom je prepodobni Antonije Veliki video duhovnim očima sve mreže đavola, prostrte po svetu. Uzdahnuvši, on je rekao:
-Teško rodu ljudskome! Ko se može osloboditi od ovih mreža?

Kao odgovor prepodobni je čuo glas sviše:

- Smirenomudri se spasavaju od njih, i one ne mogu ni dotaknuti takvoga.

Sve zamke đavola razrušavaju se smirenjem. Što se mi više usavršavamo u smirenju uz pomoć Božiju, tim se manje podvrgavamo opasnosti da budemo prelešćeni i pogubljeni od strane zlobnih demona.

Zli duhovi se nevidljivo bore s nama preko pomisli, a vidljivo posredstvom drugih ljudi, od kojih mi trpimo nepravedna vređanja i ugnjetavanja. Ako demoni uspevaju da u potpunosti ovladaju nekim čovekom, tada oni počinju da ga koriste za još grublje napade prema nama.O jednom od takvih iskušenja je bilo govora u “Otačniku”.

Starcu - pustinjaku je došao posednut čovek. Iz usta nesrećnika je stalno izlazila pena, i njegov spoljašnji izgled je bio užasan. Videći starca, on ga je udario po obrazu. Pustinjak je postavio drugi. Demon, ne izdržavši smirenje pustinjaka, istog časa je izašao iz čoveka.

Đavo, napadajući nas preko drugih ljudi, namerava da u našim srcima prouzrokuje prema njima gnev i neprijateljstvo. U vreme sličnih iskušenja mi treba da ispoljimo posebnu ljubav prema čoveku koji na nas vrši pritisak, i smirivši se pred njim da pobedimo đavola. Naravno to se odnosi na naš lični život. Zlo, koje svesno stremi da uništi društveni poredak, da zbriše s lica zemlje celi narod, ili da pogubi bar jednog čoveka, treba da se odseca najjačim metodima. 

U istoriji crkve su poznati slučajevi kada se đavo lično javljao velikim svetiteljima i hteo da prenese na njih svoju zlobu.Tako je jednom prepodobni Makarije Egipatski nosio u keliju palmine grančice za pletenje kotarica. Iznenada je na svom putu sreo đavola, koji je zamahnuo srpom i hteo da ga udari, ali nije mogao. - Makarije! - obratio se on svetome, - radi tebe ja trpim veliku muku, jer nisam u moći da te pobedim. Eto, i ja činim sve što činiš i ti. Ti postiš - i ja ništa uopšte ne jedem - ti bdiš - i ja nikada ne spavam. Ali jedno ima u čemu si ti iznad mene.

- Šta bi to moglo biti? - pitao ga je prepodobni. 
- Tvoje smirenje, - odgovorio je đavo, -eto zbog čega se ja ni ne mogu boriti protiv tebe.
Obmanjujući ljude satana može da uzme lik Hrista, angela i svetih. Javljajući se u takvom obliku hrišćanima, on nastoji da ih dovede u stanje duhovne prelesti. Jednom davno je đavo stao u liku angela ispred jednog egipatskog podvižnika i pobuđujući u njemu slavoljublje, rekao je:

- Ja sam arhangel Gavrilo koji sam poslan tebi!
- Pogledaj!, -smireno i prostodušno je molio starac. – Da nisi ti nekom drugom poslan? Jer ja sam nedostojan toga da mi se šalju angeli. Posle ovih reči đavo je istog časa nestao.

Demoni, budući prekomerno nagli i gordi, približivši se smirenomudrenom čoveku, gube svu svoju silu zlobe, i sve njihove zamke se pretvaraju u ništa. Egipatski podvižnik, ava Mojsije je govorio, da onaj koji ima smirenje, smiruje demone, a onaj koji nema smirenje podsmeh je demonima. Smirenje je osnova svih dobrodetelji.

U crkvenim predanjima je sačuvano mnogo primera o velikom značaju smirenja za duhovni život čoveka. Evo jednog od njih.

U davna vremena hrišćanka se našla na pustom ostrvu, gde je 40 godina provela u podvizima posta i molitve, trpeći razna lišavanja. Na kraju je uz ostrvo pristao brod, i ona se vratila na rodnu grudu. Otišla je kod jednog velikog podvižnika, i ispričala mu o svome pustinjskom podvigu. Saslušavši je pažljivo, starac je pitao:
- A možeš li prihvatiti uvrede jednako kao blagougodne mirise?
- Ne, oče, zbunjeno je odgovorila hrišćanka.
- Tada nisi ništa zadobila za 40 godina svoga podviga, bio je zaključak starca koji nije bio utešan.

Tako, provevši dugo godina van ljudskog društva, nesretna otšelnica nije zadobila ono glavno - smirenje, bez kojega sve ostale dobrodetelji gube na snazi. Poznati duhovni pisac iz davnih vremena, prepodobni Ava Dorotej, poredio je proces spasenja duše sa gradnjom kuće. Pisao je da graditelj treba da na svaki kamen stavlja krečni rastvor, jer bez njega kamen može da se sruši i celo zdanje da bude razrušeno. Za duhovni dom hrišćanina cigle predstavljaju dobrodetelji, a kreč predstavlja smirenje. Svako dobro delo koje se čini bez njega, ne donosi čoveku nikakve koristi. Tim povodom je mudra egipatska podvižnica blažena Sinklitikija rekla, da kao što u davna vremena nije bilo moguće sagraditi brod bez eksera, tako nije moguće ni spasti se bez smirenomudrenosti. U našem duhovnom životu daske su dobrodetelji, a ekseri - smirene misli o njima.

Jednom je kod optinskog jeroshimonaha Anatolija (Zercalova) došla žena koja je molila za blagoslov da živi sama, da bi mogla nesmetano da posti, da se moli i da spava na golim daskama. Starac joj je rekao:

- Znaš li ti da djavo ni ne jede, ni ne pije, niti spava, pa ipak u bezdanu živi jer nema smirenja. Pokoravaj se u svemu volji Božijoj - eto ti podviga; smiravaj se pred svima, ukoravaj sebe u svemu, nosi s blagodarnošću bolesti i nevolje - to je više od svih podviga!

Drugoj svojoj duhovnoj kćerki, koja je molila za blagoslov da kupi Jevanđelje i Psaltir, prepodobni Anatolije je posavetovao:

- Da kupiš možeš, ali najvažnije je poslušanje bez lenjosti, smiravaj se i sve trpi. To će biti više od posta i molitve.

Značaj smirenja za uspešan duhovni rast hrišćanina jeste u tome da ono ima osobinu da čuva dušu od gordosti. Koliko god čovek da zadobije dobrodetelji i koliko god da se više približi Bogu, smirenje ne samo da mu ne dozvoljava da vidi svoju svetost, nego, naprotiv još više ga pogružava u spoznaju o sopstvenoj grehovnosti.

Shimonah Nikodim, atonski podvižnik XIX veka, dobio je od Boga veliki dar suza; mogao je da plače po svojoj želji, onoliko koliko je hteo. Njegov duhovnik, primetivši kod njega ovu dobrodetelj, pitao ga je:

- Imaš li odavno taj dar?
- Dve i po godine, - odgovorio je shimonah Nikodim, - od onog vremena, kada sam posle besede s tobom o tom daru Božijem, načinio tebi poklon i molio od tebe blagoslov da tražim taj dar Božiji. A do tada sam ja sebe tri godine s teškoćom prinuđavao na svakodnevne suze.

Na to priznanje, duhovnik mu je rekao:

- Ti si dobio ovaj dar za poslušanje, a ne zbog svojih zasluga. Znaj da se svaki dar Božiji čuva smirenjem. Čuvaj se od preuznošenja, nikoga ne osuđuj i sve vreme sebe ukoravaj. Drugi isto imaju taj dar, ali smatraju sebe nižim od svih.

Sveti oci su zapazili da Bog daje hrišćaninu dobrodetelji ne zbog duhovnih podviga, nego zbog smirenomudrenosti. Po meri uzrastanja čoveka u smirenju, Gospod više umnožava i Svoje darove.

Smirenje - izvor mira i radosti

Jedna od sestara Šamordinske obitelji za slučajni propust je dobila od namesnice strogi ukor. Sestra je htela da objasni razlog svoje krivice, ali razljućena namesnica nije htela ništa da čuje i istog časa je pred svima zapretila da će joj narediti da radi poklone. Bolno i uvređeno se osećala šamordinska sestra. Ali ona je u sebi potisnula samoljublje, zaćutala je i smireno zamolila od namesnice oproštaj. Došavši u keliju sestra je umesto stida i smućenosti, iznenada osetila u svom srcu neobjašnjivu radost. Istoga dana uveče ona je ispričala sve što se dogodilo prepodobnom Amvrosiju Optinskom, koji je, pošto je saslušao njenu priču rekao:
- Ovaj slučaj je promisao. Zapamti to. Gospod je hteo da ti pokaže, kako je sladak plod smirenja, da bi ti, osetivši ga jednom, uvek prinuđavala sebe na smirenje: ispočetka na spoljašnje, a posle na unutrašnje. Kada čovek prinuđava sebe na smirenje, Gospod ga teši, i upravo to i jeste ona blagodat koju Gospod daje smirenima. Samoopravdanje se samo čini olakšavajućim sredstvom, ali u stvari donosi duši mrak i smućenost.
Reč “smirenje” ima u svojoj osnovi reč “mir”. To ukazuje na to da smireni čovek uvek prebiva u miru s Bogom, sa samim sobom i sa drugim ljudima. Poznati egipatski podvižnik, ava Pafnutije je pričao kako je u vreme svoje mladosti uvek odlazio velikim starcima, iako su oni živeli u pustinji na udaljenosti od dvadeset milja od njega. Ava Pafnutije im je otkrivao sve svoje misli. Oni su mu uvek govorili jedno te isto:
-Gde god da si, čuvaj smirenje, i bićeš spokojan.
Smirenje donosi čoveku mir, radost i blagodatnu bezbrižnost. Ono stvara ova osećanja kod hrišćanina nepokolebljivim, čak bez obzira na nevolje i svetsku sujetu. Ako mi, pri svim iskušenjima budemo pribegavali pod pokrov Smirenja, tada ćemo naći jedinstveno pravilno rešenje svih svojih problema.
Spasenje nije moguće bez smirenja
Jedna monahinja, duhovna kćerka optinskog starca Anatolija, u svom pismu je izrazila molbu da joj starac da uputstvo o tome, kako da ne skrene sa puta spasenja. Prepodobni je u odgovoru napisao: “Počni od smirenja, radi sa smirenjem, i završi sa smirenjem, i upodobićeš se svetima. Ovaj put, i jeste put smirenja, najsigurniji i, kako govore oci, “bez padova”. Jer, gde može da padne smireni, kada on smatra sebe gorim od svih? Starac Anatolije je bio žitelj Optine pustinje, koja je bila jedan od duhovnih centara Rusije. U ovoj obitelji su vaspitavanju monaha u smirenju pridavali prvostepenu važnost. Osnivači optinskog starčestva prepodobni Lav, Mojsej i Makarije su stremili da usade u duše svojih učenika pre svega duh smirenja i krotosti. Budući da su oni bili živi primeri smirenomudrosti, smatrali su smirenje temeljem duhovnog života hrišćana. Ovo mišljenje se kod optinskih staraca formiralo blagodareći dubokom izučavanju Svetog Pisma, dela svetih otaca i ličnoga asketskog opita. Optinski starci su u svome manastiru preporodili duhovne tradicije drevne hrišćanske blagočestivosti.
Oni koji su položili osnove ove tradicije o smirenju izjašnjavali su se mnogo puta, uvek ističići njegovu bezuslovnu neophodnost za spasenje čoveka. Tako je, prepodobni Jovan u svojoj čuvenoj knjizi “Lestvica” pisao, da je đavo samo radi svoje gordosti spao sa neba, a car David, kako je on sam o sebi govorio, nije postio, nije bdio, nije ležao na goloj zemlji, ali se smiravao, i spasao ga je Gospod. Sveto smirenje otvara dveri nebeske, i bez njega niko ne može ući u nebeske predele. “Smirenje i bez dela mnoga sagrešenja čini oprostivim, - nastavlja prepodobni Isak Sirin. Nasuprot tome, i dela ,bez smirenja, su beskorisna, čak nam donose mnogo lošega. Ono šta je so za svako jelo, to je smirenje za svaku dobrodetelj. I ako ga zadobijemo, ono će nas učiniti sinovima Božijim i bez dobrih dela privesti Bogu.”.
Radi istinitosti treba istaknuti, da iako samo smirenje može spasiti čoveka, s druge strane ako je smirenje uz ostale dobrodetelji, proces spasenja protiče blagoprijatnije. Prepodobnoga Jovana Proroka su jednom pitali, na kakav način se može brže spasiti. Veliki starac je odgovorio, da brže od svih spasava svoju dušu onaj, koji uz smirenju dodajeje i druge duhovne podvige. Sporije se spasavaju oni, koji imajući smirenje, umesto podvižništva, trpe vređanja od bližnjih. Još sporije se spasavaju hrišćani, koji vladaju jedino smirenjem.
Brzo, ili sporo, ali u vidu smirenja mi ćemo ući u Carstvo Božije. Bez smirenja su sve naše nade na spasenje uzaludne.
Suština smirenja
U čemu se sastoji suština smirenja? Ovo pitanje je uvek interesovalo hrišćanske podvižnike. Da bi se ono razjasnilo, kako govori prepodobni Jovan Lestvičnik, jednom se sastalo nekoliko duhonosnih muževa. Jedan od njih je rekao:
-Smirenje se sastoji u neprestanom zaboravljanju svojih dobrih dela.
-Smirenje se sastoji u tome, da sebe smatramo u svemu poslednjim i najgrešnijim od svih ljudi, - rekao je svoje mišljenje drugi.
-Smirenje je saznanje o svojoj nemoći i slabosti, - rekao je treći.
Drugi podvižnici su dali nekoliko određenih osobenosti smirenja, ali ni jedno od njih nije bilo potpuno. Saslušaši sve, prepodobni Jovan Lestvičnik je sabrao sva mišljenja ovih blagočestivih muževa.
S prepodobnim Jovanom Lestvičnikom u svome shvatanju smirenja saglasan je i prepodobni Isak Sirin. On piše da je smirenje nekakva tajanstvena sila, koja se u svoj svojoj punoći daje od strane Boga samo svetima. Smirenje predstavlja sveukupnost svih dobrodetelji i prema tome uvenčava čoveka koji je dostigao duhovno savršenstvo 1. “Smirenomudrenost je odevanje u Božansko. U njega se obuklo ovaploćeno Slovo i preko njega se pričešćujemo u telu našem. I svaki, obučen u njega, zaista se upodobljava Onome Koji je sišao sa Svoje visine, koji je sakrio dobrodetelj veličine Svoje i slavu Svoju prikrio smirenomudrošću, da tvar ne bi izgorela viđenjem ovoga”2. Ko se odene u odeždu smirenja, taj se oblači u Samoga Hrista 3. Ali čak ni taj čovek ne može objasniti ljudima njima dostupno shvatanje suštine smirenja, on samo ima mogućnost da je oseti sam.
Iako je našem racionalnom mišljenju nedostupno shvatanje prirode smirenja, mi možemo videti priznake smirenomudrenosti u čoveku. Takvih priznaka ima mnoštvo, ali glavno je bestrašće i potpuno predavanje čoveka volji Božijoj. Ova dva priznaka smirenja je moguće posmatrati, naprimer, kod prepodobnog Salamana Molčanika.
Sveti Salaman se naselio na zapadnoj obali Eufrata u malu kolibicu, koju je potpuno zatvorio, i vrata i prozor. Jednom godišnje je izlazio napolje kroz podzemni izlaz, i uzimao zalihe hrane. Lokalni episkop, doznavši za pravednika, poželeo je da ga posveti u čin sveštenika. Uklonivši deo zida kolibice, poslanici episkopa su uzeli Salamana i predali ga vladici, koji je i rukopoložio prepodobnog. Posle nekoga vremena, episkop, tako ne čuvši od podvižnika ni jedne reči, naredi da ga vrate u kolibicu, i da zid postave opet. Međutim, žitelji naselja Kapersani, gde se rodio prepodobni, zagrejali su se željom da vide svetoga u svome selu. Jednom noću, oni su uzeli Salamana, doveli ga u Kapersanu i naselili ga u ranije sagrađenu kolibu. Pri svom preseljenju Salaman se nije bunio, nije se protivio i čak nije rekao ni reči. Uskoro su stanovnici naselja u kojem je prepodobni živeo ranije, isto tako noću došli do njegovog novog mesta stanovanja, kolibicu porušili i odveli Salamana na ranije mesto prebivanja. Smireni molčanik ni ovaj put se nije protivio, i nije zahtevao da ga ostave na miru.
Takvo je bilo smirenje velikih svetih. U kakvoj meri ovu dobrodetelj može, bolje rečeno obavezno treba da zadobije svako od nas. Na koji način? O tome će biti reči u sledećem poglavlju.
GLAVA II
Spoznaja sopstvene nemoći
Sveti oci često upotrebljavaju reč «smirenje» i «smirenomudrenost» kao sinonime, ali ipak su im pridavali različito značenje. Po svetootačkom shvatanju smirenomudrenost je pravilan način čovekovih misli o samome sebi i o svetu koji ga okružuje. Upravo smirenomudrenost rađa smirenje, koje ne predstavlja ništa drugo, nego stanje unutrašnjeg mira srca. Sledi, da ako mi želimo da zadobijemo smirenje, treba prvo da postanemo smirenomudreni. Šta je karakteristika smirenomudrosti i na koji način se ona može dostići? Prije svega treba reći da se smirenomudrost rađa u čoveku od saznanja sopstvene nemoći i sopstvene ništavnosti.
Pravednik je smatrao sebe čudovištem
Prepodobni Makarije Optinski je u pismu jednoj od svojih mnogobrojnih duhovnih čeda pisao, da je on ispunjen gordošću i da leži u gresima, i ako bi se kod nje otvorile oči ona bi videla samo mali deo njegovih zlih dela, te da bi ispred nje stajalo čudovište. Takoje pisao starac, koji je dostigao meru duhovnog savršenstva. Iako takvo mišljenje svetoga o sebi samome ne začuđuje, u svetlosti Slave Božije pravednik jasnije primećuje svoje ljudske nedostatke, što mu daje povod za još veće smirenje.
Čuveni moskovski protojerej Aleksej Mečev rukovodio je duhovnim životima hiljade Moskovljana, imao je dar prozorljivosti i činio čuda. Na dan njegove četrdesetogodišnjice služenja bila mu je uručena patrijaršijska povelja. Kako o sebi nije imao visoko mišljenje, starac je bio tako dirnut da se rasplakao. Za vreme propovedi i besede otac Aleksej je često spominjao svoju ništavnost i nazivao je sebe «ubogim». Govorio je on to s takvom uverenošću, da su se srca onih koji bi ga slušali stezala od tuge prema njemu i oni su bili spremni da zaplaču zajedno s njim.
Kod svetih je spoznaja svoje ništavnosti bila veoma duboka i sveobuhvatna. Mi bi trebalo da sledimo njihov primer i neprestano da negujemo ovo osećenje u svome srcu. Radi toga treba što češće razmišljati o svojoj grehovnosti i misleno predstavljati sebe ništavnom trunčicom prašine u beskrajnoj Vaseljeni – trunčicom prašine, izgubljenoj u vremenu i događajima u istoriji čovečanstva.
Zaista, neophodno je da o tome razmišljamo sa izvesnim oprezom, da nas ne bi misli o svojoj ništavnosti i grehovnosti dovele do malodušnosti. Sećajući se svojih slabosti i grehova, ne bi trebali da zaboravimo na veliku ljubav Gospoda prema nama, Koji je pripremio svojim smirenim slugama obitelji u Carstvu Nebeskom. Ne očekujući od sebe ništa slavno u duhovnom smislu, mi trebamo svu nadu na svoje spasenje da položimo na Boga i u Njemu Jedinome da nalazimo duhovnu silu i utehu.
Kako da počnemo spoznavati svoju sopstvenu nemoć? Čovek najbolje oseća svoju sopstvenu ništavnost, kada razmišljanja o svojim gresima i nemoćima, uz pokajne molitve pred Bogom. Poznata podvižnica, monahinja Andaliona je ispričala kako je jednom noću u svojoj keliji čitala pokajni kanon s molitvom, u kome se čovek poredi s crvom i zemnim prahom. Iznenada se u njenoj duši pojavilo duboko saznanje o svojoj ništavnosti. Ovaj osećaj je bio toliko snažan i pri tome utešan, da su suze obilno potekle iz očiju podvižnice. Celu noć do kraja ona je provela u molitvenim metenijama, poklanjajući se do zemlje.
Treba napomenuti, da saznanje svoje grehovnosti, ako je ono od Boga, treba uvek da bude propraćeno blagodatnom radosti, a ne uninijem. Iguman Teodosije (Popov) je živeo u mirovini u skitu Optinske pustinje. On je već dostigao veliku visinu duhovnog života, ali demoni su ga često napadali kroz pomisli uninija. Za vreme jednog takvoga iskušenja otac Teodosije je gotovo pao u očajanje. Otišao je prepodobnome Amvrosiju Optinskome i plačući rekao:
-Oce, pomozi – izgiboh! Svinja sam ja, a ne monah: koliko godina nosim mantiju, a u meni nema ništa monaškog. Jedino što je za mene je– svinja!
Nasmešio se starac Amvrosije svojim krotkim osmehom, stavio je ruku na rame naklonjenom pred njim igumanu i rekao:
-Tako i misli, misli tako o sebi, oče igumane, do same svoje smrti. Ali doćiće i to vreme, kada će se o meni i o tebi, svinjama, još i pisati!
Ove reči su se pokazale proročkim: o životu i duhovnim podvizima prepodobnog Amvrosija i igumana Teodosija na usavršavanje sledećih naraštaja bile su napisane knjige. Tako proslavlja Gospod pravednike, koji su zaista smatrali sebe velikim grešnicima.
Sveti nisu videli svoje zasluge
Jednom su poslušnici ave Arsenija Velikog došli do njegove kelije i čuli kako se on moli:
-Bože, ne ostavi me! Ja nisam učinio ništa dobro pred Tobom, ali daruj mi, po blagodati Tvojoj, da postavim dobar početak.
Tako jedan od najpoznatijih svetitelja pravoslavne Crkve nije video svoju veličinu a, tim više, molio se o tome, da mu Gospod pomogne da počne spasavati svoju dušu. Takav odnos prema sopstvenom duhovnom životu bio je svojstven mnogim pravednicima.
Prepodobni Makarije Veliki je jednom sedeo u svojoj keliji, i iznenada je pred njim stao angel, poslan od Boga.
-Makarije!- obratio se on prepodobnome, - ne boj se napada nevidljivih vragova, jer naš blagi Vladika neće odstupiti od tebe i neće prestati da te podržava. Snaži se, utvrđuj se, hrabro pobeđuj protivnike, ali delima svojim nemoj se preuznositi, da te ne bi ostavila Božanstvena pomoć i da ne bi pao padom čudnim.
Ava Makarije, čuvši reči angela, zaplakao je i rekao:
-Čime da se ja preuzvišavam, kada se duša moja kao razvratna bludnica, hrani smradom nečistih pomisli, koje donose zli duhovi.
Ove reči je izgovorio čovek, koji je zadobio bestrašće, činio mnoge duhovne podvige i udostojio se da dostigne viši stepen svetosti. Ipak, niko od ljudi ne može neprestano da se seća svojih nemoći, ako ga ne uznemirava neko iskušenje, od kojega on iznemogne. Tako kako veliki sveti, pobedivši sve svoje strasti, više nisu mogli biti iskušani ničim materijalnim, Gospod je dopuštao demonima da uznemiruju Negove izabranike pomislima, dajući tako pravednicima da preko smirenja dostignu još veće savršenstvo. Sveti su postepeno dostizali takvu ubeđenost u svoju ništavnost, da ovu niko i nikada nije mogao da pokoleba.
Mlađi savremenik prepodobnog Makarija ava Sisoje Veliki, kada se približio smrti, legao je na odar, i iznad njega su se skupili njegovi drugovi-pustinjaci. Iznenada su starci primetili da je njegovo lice zasijalo kao sunce.
-Evo, došao je ava Antonije Veliki, - rekao je umirući, a nešto posle dodao:
-Evo, došao lik proroka.
Posle nekoga vremena lice prepodobnoga Sisoja je još više zablistalo nebeskom svetlošću i on je rekao:
-Evo, vidim lik apostola.
Sijanje, koje je dolazilo od svetoga, postepeno se pojačavalo, i on je počeo razgovarati sa nevidljivim posetiocima.
Starci su ga pitali:
-S kim ti, oče , razgovaraš?
Došli su angeli da me uzmu, a ja ih molim da me još neko vreme ostave radi pokajanja.
-Ti, oče, - rekoše monasi, - nemaš potrebe za pokajanjem.
-Ne, ja sam uveren, da još nisam ni počeo sa pokajanjem, - odgovorio je ava Sisoje, i svetlost njegovog lica je dostigla takvu silu, da su svi koji su se našli u blizini bili zahvaćeni trepetom.
Gledajte, eno Gospod, rekao je: «Donesite mi izabrani sasud pustinje,» - rekao je prepodobni i predao duh svoj u ruke Božije. I istoga časa se cela njegova kelija ispunila neobjašnjivim miomirisom.
Ava Dorotej je pisao, da se viši stepen smirenja sastoji u tome, da se svi svoji duhovni podvizi pripisuju Bogu. Kao grane drveta koje se «naklanjaju prema zemlji pod težinom plodova, tako i pravednici, čim se više približavaju Bogu, tim se više smiravaju i vide sebe grešnijim».
Uzimajući primer od svetih, mi treba uvek da se sećamo toga, da sami po sebi ništa ne značimo, a svoje uspehe na putu spasenja da objašnjavamo da je to pomoć Božija. Treba imati čvrstu uverenost, da bez stalnog pokroviteljstva Gospoda mi ne možemo uraditi ništa dobro i korisno za svoju dušu.
Zaboraviti dostojanstvo
Prepodobni Arsenije Veliki je pre svoga udaljavanja u egipatsku pustinju mnoge godine proveo pri dvoru vizantijskog imperatora Teodosija Velikog. Bio je blistavi dvorjanin i jednim od najobrazovanijih ljudi toga vremena. Pod njegovim rukovodstvom su se vaspitavali budući imperatori Arkadije i Gonorije. Postavši monah, Arsenije je dostigao duhovno savršenstvo. Ovladavši svetskim znanjima i ogromnim asketskim iskustvom, prepodobni je mogao da napiše dragocene knjige po mnogim duhovnim pitanjima. Iako su ga molili, on se ni jednom nije izjasnio ni po jednom bogoslovskom problemu, čak je i pisma retko pisao i veoma nerado. Spoznavši svoju ništavnost, sveti nije smatrao da je moguće da nešto piše ili da objavljuje javno radi poučavanja. Otvarao je usta radi poučavanja samo nekim svojim učenicima.
Podvižnik XX veka karagandinski starac shiarhimandrit Sevastijan po snazi svojega služenja trebao bi poučavati narod sa amvona. Ipak je on za vreme propovedi najčešće čitao iz knjiga poznatih propovednika, ništa od sebe ne dodajući. Starac je objasnio ovo time, da on predstavlja malo pismenog čoveka, koji nema ni dar rečitosti, ni odgovarajući glas za to. Međutim, među njegovom mnogobrojnom duhovnom decom bilo je mnogo veoma obrazovanih ljudi, među kojima i profesor Moskovske duhovne akademije, episkop Pitirim. Kako ovde ne navesti reči prepodobnoga Jovana Lestvičnika da se prvoshodnim stepenom smirenja javlja savršeno neverovanje svojim dobrim delima i neprestana želja za učenjem.
Svako od nas ima u ovoj ili onoj meri neke izuzetne kvalitete. Ipak bi ih trebali obavezno zaboraviti, da nam ne bi smetali da sagledamo svoju ništavnost. Treba se sećati, da naše pozitivne osobine, urođene ili stečene, predstavljaju darove Božije. Njihovo postojanje u nama zavisi samo od volje Božije. Radi toga treba svojim mislenim pogledom što je moguće češće obuhvatiti sve svoje slabosti, nedostatke i strasti. Takvo sozercanje će nam pomoći da predamo zaboravu vrline i da realno ocenimo svoje mogućnosti. Prepodobnog Amvrosija Optinskog su još za života poštovali njegovi savremenici za velikog svetoga, ali on sam se prema takvom mišljenju odnosio sa velikom ironijom. Jednom je prepodobni Amvrosije Optinski bio okružen ogromnom grupom poklonika, i neko je glasno, u ushićenju rekao o njegovoj pravednosti i o tome, da se pred njom svi klanjaju. Na to je starac s osmehom ispričao sledeći slučaj:
-Jednom je pokojni car Nikolaj Pavlovič išao po ulici Peterburga. Susrevši vojnog pisara, pitao ga je: «Odakle ti?» «Iz depoa, vaše imperatorsko veličanstvo», raportirao je pisar. «Reč «depo» - je strana reč, - zapazio je car, -ona se ne menja (po padežima)». Pisar je na to rekao: «Pred vašim veličanstvom – sve se menja».
Odnos prepodobnog Amvrosija prema sopstvenoj svetosti zasnivao se na dubokom poznavanju čovekove prirode, koja se nalazi u palom stanju.
Kada mi živo osećamo svu pogubnost svoga karakternog pada, kod nas se javlja stremljenje ka duhovnom preporodu. Počinjemo da se snažno trudimo za spasenje duše, ali vrlo brzo se uveravamo u svoju nemoć. Uspesi na putu spasenja kod nas se javljaju samo onda, kada mi, odbacivši nadanje u sebe, svu nadu polažemo na pomoć Božiju.
Jednom je optinski starac Nektarije, pokazujući rukom na prirodu koja ih je okružavala, rekao arhimandritu, a budućem mitropolitu, Venjaminu (Fedčenkovu):
-Pogledajte, kakva krasota – sunce, nebo, drveće, cvetovi...A, eto, pre ničega nije bilo! Ni-če-ga! I Bog je iz ničega stvorio takvu krasotu. Tako i čovek: Kada on iskreno dođe do ovog saznanja, da je on – ništa, tada Bog počinje da od njega stvara veliko.
Shiigumana Antonija Optinskog su trideset godina bolele noge. Noge su mu do kolena bile pokrivene strašnim ranama, iz kojih je curila krv. Desilo se, da je prepodobnog posetio poznati pravoslavni mislilac I. V. Kirijevski. Videvši starceva stradanja, on je rekao:
-Eto, oce, ostvaruju se reči Pisma, da mnoge nevolje imaju pravednici: kakav težak krst je položio na vas Gospod!
Tako i jeste, - primetio je prepodobni Antonije, da će pravedni imati nevolje, ali kod mene su ove rane, kako sveti prorok David govori, mnoge rane grešnome.
Ako se mi nadajući se na milosrđe Božije, budemo neprestano sećali svoje ništavnosti i grehovnosti, tada se naša duša smirava, a srce se nalazi u skrušenosti. Tada Gospod, videći naše smirenje, ukroćava u nama gordost i daje nam blagodat da se držimo skromno, prezirući zemne strasti i da se s podsmehom odnosimo prema slavi vidljivog sveta.
Glava III
3. deo Unutrašnje samounižavanje
Osećaj smirenja se nalazi u čovekovom srcu, ali se rađa od smirenomudrenog stanja uma. Ako želimo da budemo smireni hrišćani, tada je, uporedo sa spoznajom svoje nemoći, neophodno da imamo i pravilno gledanje na ljude i naš odnos prema njima. Smirenomudrost pred bližnjima u oblasti mislenog, postepeno će nas dovesti do smirenja pred njima i u praksi. Radi toga, da bismo saznali, na koji način možemo zadobiti smirenje pred ljudima, bolje od svega je da se obratimo opitu svetih.
Tako su, prepodobnom Grigoriju Sinaitu, koji je bio iz bogate i čuvene porodice, u manastiru dali poslušanje u kuhinji. Više od tri godine se on trudio za dobro bratije i celo vreme je mislio, da služi ne ljudima, nego anđelima. Kuhinju je sveti smatrao Božijim svetilištem i oltarom.
Smirenje prepodobnoga Grigorija pred ljudima zasnivalo se ne njegovoj ljubavi prema njima. Čovek, koji je ispunjen ljubavlju, iskreno smatra sebe gorim od svih ljudi. Imajući takvo mišljenje o sebi, smirenomudri hrišćanin je uvek spreman da čini usluge svojim bližnjima, čak iako se te usluge odnose na neki malo cenjeni oblik dela služenja.
Ljubav prema ljudima, protkana smirenomudrenošću, odnosi se na sve ljude bez razlike na njihova ubeđenja, nacionalnost, način života i položaj u društvu. Smireni hrišćanin voli čak i javne grešnike, smatrajući, da uzrok njihovih bezakonja nema koren u njima samima, nego u demonima, koji su obmanuli slabe duše.
Starac Mojsije, koji je ostavio usamljivanje u Rosljavskim šumama, naselio se u Optini pustinji, gde je ubrzo postao namesnik. Mnogo godina kasnije u otvorenom razgovoru su ga pitali, kako se on osećao, našavši se, umesto sred šumske tišine, u vrtlogu domaćih poslova i usred ljudi različitih zvanja. Nasmešivši se, starac je odgovorio, da se više od svega trudio da na sve gleda blagim i čistim očima, a prema svetskim osobama, koje su ga posećivale, odnosio se kao prema svetima, pravednima i prepodobnima, misleno unižavajući sebe pred njima.
Podražavajući prepodobnom Mojseju, i mi smo dužni da vidimo svakog čoveka kao prekrasno stvorenje Božije, ukrašeno Njegovim likom i predodređeno za bogoupodobljenje. Nama je neophodno, po primeru prepodobnog Mojseja, da smatramo da su svi ljudi ljubljena deca Božija i pri kontaktu s njima da unutrašnje unižavamo sami sebe, sećajući se sopstvenih grehova, slabosti i strasti. Pri tome treba da se trudimo da svakom čoveku dajemo priznanje kao višem od sebe i po talentima, i po dobrodeteljima. Ako budemo tako postupali sa svom usrdnošću, tada nećemo videti u našim bližnjima nikakve nedostatke, koji ponekad zaista i pomračuju u njima lik Božiji.
Stradajući od teške bolesti, kratko pre smrti, arhimandrit Mojsej je u besedi s jednim od duhovnih drugova rekao:
-Drugi možda samo misle, da su oni gori od svih, a ja sam za pedeset i sedam godina monaštva iskustvom i stvarno spoznao da sam ja gori od svih.
Sličnog mišljenja o sebi su bili i svi sveti. Tako je, jeroshimonah Nektarije, poslednji saborno izabrani Optinski starac, budući da je bio duhonosni nastavnik mnogobrojne pastve, sa smirenjem uvek ovako govorio o sebi:
-Ja sam početnik, ja se učim, izgubio sam svaki smisao...Ja sam najstariji u obitelji po godinama, više od pedeset godina sam proživeo ovde, a najmanji sam po dobrodetelji. Ja – mrav, puzim po zemlji i vidim sve rupe i jame, a bratija je veoma visoko, do oblaka se podiže.
Pravednici se nisu zanimali ispitivanjem, da li je ovaj ili onaj čovek dostojan uvažavanja. Oni nisu obraćali pažnju na mnoštvo njegovih očiglednih nedostataka. Njihove misli su bile prikovane samo za to, da ne bi zbog nekog razloga zaboravili na to, da je svaki čovek lik Božiji i da sva naša dela u odnosima prema bližnjima Hristos prima tako, kao da se ona odnose na Njega Samoga.
Mi treba da se sećamo, da se naša želja da ne primećujemo tuđe grehove i slabosti javlja samo kao blaga namera, ali to je još uvek daleko od istinskog smirenja. Kada hrišćanin dostigne savršenstvo u ovoj dobrodetelji, on uopšte ne može videti nedostatke u drugim ljudima, zbog toga jer on vidi samo svoje sopstvene grehe. Upravo takvoga čoveka, ispunjenog istinskom smirenomudrošću, sreo je na svome životnom putu prepodobni Antonije Veliki.
Jednom je on, moleći se u svojoj keliji čuo glas Sviše:
-Antonije! Ti još nisi prišao u meru obućara, koji živi u Aleksandriji.
Želeći da vidi čoveka, koji je dostigao duhovno savršenstvo, prepodobni je ustao rano ujutro, uzeo žezlo i požurio u Aleksandriju. Kada je u gradu sa mnogo ljudi našao ukazanog mu obućara, ovaj se krajnje začudio, kada je video kod sebe u gostima čuvenog podvižnika. Još više se zanatlija začudio rečima velikog starca, koji ga je zamolio da mu ispriča o svojim duhovnim podvizima. Obućar je rekao:
-Ne znam za sebe, da sam ja učinio nekada ili nešto dobro. Radi toga ustajući rano sa postelje, pre nego što krenem na posao, govorim sam sebi: «Svi stanovnici ovoga grada, od velikoga do maloga, ući će u Carstvo Božije za svoje dobrodetelji, a ja ću jedan otići u večnu muku radi mojih grehova». Ove iste reči ponavljam u svome srcu pre nego što legnem da spavam.
Čuvši priznanje obućara, prepodobni Antonije je rekao:
- Zaista, sine moj, ti si kao iskusni zlatar, sedeći mirno u svojoj kući, zadobio Carstvo Božije. A ja, iako ceo život i provodim u pustinji, nisam zadobio duhovnoga razuma, nisam dostigao meru saznanja, koju si ti izrazio svojim rečima.
Čovek, kojem je strano hrišćansko smirenje, može pomisliti, da neprestano samounižavanje dovodi dušu do uninija ili čak do očajanja, ali to, naravno, nije tako. Gospod daje svojim slugama da okuse plodove svojih duhovnih napora već u zemaljskom životu.
Svetitelj Ignjatije (Brjančaninov) se sećao, da je u mladosti, dok je bio poslušnik, jednom raznosio hranu u manastirskoj trpezariji, i postavivši jelo na sto, za kojim su sedeli drugi poslušnici, u mislima je rekao: «Uzmite od mene, sluge Božije, ovo ubogo služenje». Iznenada je njegovo srce ispunila takva radost, da se on čak zateturao. Blagodatno stanje duše mladi podvižnik je osećao posle još oko mesec dana. Drugi put je budući episkop ušao u prosfornicu (mesto gde se prave i peku prosfore, prim. prev.) i sa unutrašnjim samunižavanjem se nisko poklonio bratiji koja je tamo radila. Iznenada je blagodat sa takvom silom osenila njegovu dušu, da je on telesno iznemogao i morao je odmah da ode i da legne na postelju.
Hrišćanin, koji stremi da dostigne savršenstvo u smirenomudrosti, treba da gleda ne sve ljude kao na pravednike, a sebe da smatra nedostojnim da se čak i naziva čovekom. Kada je prepodobni Arsenije Veliki, ostavivši visoki položaj pri imperatorskom dvoru, došao u egipatski Skit i izjavio prezviterima svoju nameru da primi monaštvo, njega su odveli prepodobnome Jovanu Kolovu. Starac, ispunjen Duhom Svetim, je rešio da stavi Arsenija na ispit. Kada su monasi seli za trpezu, on ga nije pozvao za sto, nego ga je ostavio da stoji. Arsenije, uprevši pogled u zemlju, stajao je i mislio, da stoji u prisustvu Boga pred Njegovim anđelima. Kada je počeo da jede, prepodobni Jovan je uzeo komadić dvopeka i bacio ga bivšem imperatorskom visokom činovniku.
Arsenije, videvši ispred sebe suhi hleb, pomislio je: «Starac, sličan angelu Božijem, je video da sam ja sličan psu, čak da sam gori od psa, i zato mi je dao hleb tako, kako se daje psu. Poješću i ja hleb onako, kako ga jedu psi». Posle ovakvih misli Arsenije je četvoronoške došao do hleba, uzeo ga zubima, odneo u ćošak i tamo pojeo. Prepodobni Jovan, posmatrajući ponašanje Arsenija, je rekao prezviterima:
-On će biti iskusan monah!
Kada je prošlo neko vreme, prepodobni Jovan Kolov je dao Arseniju keliju blizu svoje kelije i počeo je da deli s njim svoje bogato duhovno iskustvo.
Dubina smirenomudrosti otkriva se onome hriščaninu, koji smatra sebe nižim ne samo od svih ljudi, nego gorim od beslovesnih životinja, i čak od demona. Jeroshimonah Sergej, autor izuzetne knjige «Pisma Svetogorca», jednom je razgovarao o smirenju s svetogorskim zatvornikom ocem Timotejem.
- Da bi dostigli savršenstvo u svoj visini jevanđeljskog smirenja, - rekao je zatvornik, - čovek treba da priuči sebe da misli i da veruje, da je on gori ne samo od životinja, nego i od demona.
- Pomiluj, to je već previše, - uznegodovao je jeroshimonah Sergije, - to se ne uklapa u shvatanje o visokom dostojanstvu naše duše. To da sam ja gori od životinja, to je razumljivo, ali gori od demona?! Reći tako o čoveku, iskupljenom krvlju Bogočoveka, ne samo da nije lepo, nego je čak grešno.
- Po vašoj učenoj gordosti, može biti i tako, - s osmehom je rekao otac Timotej, - ali sa strane naše monaške neukosti to je – neosporna istina, potvrđena Jevanđeljem. Svaki, koji čini greh, jeste sluga grehu a zajedno s tim i đavolu, koji se naziva načelnikom zla. A ko je od nas tuđ grehu, ko nije rob bezakonja? A rob, može li biti viši od svoga vladike? Mi smo gori od demona i po tome, što za njega nije prolivena dragocena krv Bogočoveka i nije za njega prinesena žrtva iskupljenja. A mi smo otkupljeni krvlju Vladike, i s Njegove strane su upotrebljena sva sredstva za naše spasenje. Tako, jesmo li mi bolji od demona, ako sve to zanemarujemo? Razumljivo, duplo smo gori od njega.
Samoukoravanje pri iskušenjima
Prepodobni Amvrosije Optinski je pričao, da je jednom impertor Nikolaj I došao u zatvor i počeo da pita zatvorenike, za kakve prestupe je ko od njih osuđen. Svi zatvorenici su se trudili da ubede cara u svoju nevinost i govorili o nepravednom zatočenju u zatvor. Onda je imperator prišao jednome od njih i upitao ga:
-A ti, zbog čega si ovde?
-Radi velikih grehova mojih! Za mene je i zatvor malo, - odgovorio je sa skrušenjem srca zatvorenik.
Imperator Nikolaj I se zadivio rečima zatvorenika, i okrenuvši se činovnicima, rekao:
-Odmah ga pustite na slobodu.
Naš smirenomudreni odnos prema ljudima počinje da se podvrgava ispitima, kada mi trpimo od njih nevolje i iskušenja. Možemo sa uverenošću smatrati sebe gorim od svih u mirnom stanju duha, ali pri nevoljama to nam polazi za rukom mnogo teže. Ovde se javlja glas samoopravdanja, i mi jurimo da nađemo krivca za naše nesreće. Zbog toga da nas naše smirenomudrije ne ostavi u iskušenjima, neophodno je da se postojano zanimamo samoukoravanjem.
Šta je to samoukoravanje?
Samoukoravanje – to je unutrašnje okrivljavanje samog sebe u grehovnosti i nevaljalosti. Zanimajući se samoukoravanjem, mi trebamo da vidimo razloge svojih grehovnih padova, iskušenja i beda u sebi samom, a ne u drugim ljudima ili vanjskim okolnostima. Samoukoravanje predstavlja nasilje nad našim iskrivljenim bićem, tako jer je nama, koji se nalazimo na zemlji u palom stanju, svojstveno da smatramo sebe u svemu ispravnim i da dokazujemo svoju ispravnost uz pomoć svakakvih lukavstava. U isto vreme samoukorevanje nam služi kao sredstvo za ispravljanja naše pale prirode. Kako da se naučimo da se pravilno samukoravamo? Hajde da se okrenemo iskustvu poznatih podvižnika blagočešća.
Jeroshimonah Antonije, žitelj Kijevo-Pečerske Lavre, u mladosti je bio poslušnik u Optinskom skitu i duhovni sin starca Lava. Sačuvala su se njegova sećanja o tome, kako ga je prepodobni Lav učio samukorevanju i borbi sa samoopravdanjem.
Posvađa se mladi poslušnik s nekim i ubedi sam sebe u svoju potpunu ispravnost. Ipak ga savest grize, i on ode kod starca da mu ispriča šta se desilo. Starac bi ga pažljivo saslušao, čak ponekad i podsticao. Poslušnik bi se osmelio i već bez ikakvog ustezanja, slobodno bi počeo da pravda sebe. Tada bi ga starac prekinuo i rekao:
-E, dobro, znači, ti si u pravu, a onaj je kriv. Znači ti i ja smo kvit: ti si sada pravedan, i ti nemaš šta da tražiš kod mene. Idi, onda, s Bogom – ti si spasen. A mene ostavi, jer moj posao je da ulažem trud i vreme za grešnike. Idi, onda, sa svojom pravednošću, a nama, grešnim, ne smetaj.
Da bi popravio stvar i da povrati sebi blagonaklonost starca, mladi čovek počinje još više da sebe opravdava i da dokazuje, da ga starac nije tako shvatio. Ali kao odgovor čuo bi reči starca:
-Znači ti si još ispravniji. Idi, onda, idi – eno iza vrata grešnici čekaju, a ti im smetaš.
Poslušnik izlazi od prepodobnog, osećajući se kao svezan po rukama i nogama. Otišao je u svoju keliju, da bi se smirio, ali tamo, obrnuto, tuga mu razdire srce sa još većom silom.
On se vratio starcu i trudi se da mu objasni o nezasluženosti svojih stradanja. Otac Lav je saglasan sa tim, da on nevino strada, i opet ga provodi van iz kelije. Posete sa sličnim rezultatom se produžavaju sve do tada, dok poslušnik ne spozna svoju krivicu i ne počne da ukorava samoga sebe. Tada se i starac Lav ,od nesalomivog sudije, pretvara u samu nežnu, čedoljubivu majku.
Namesnik Optinske pustinje arhimandrit Mojsej, za razliku od svoga sapodvižnika starca Lava, imao je drugi karakter i koristio se drugim metodima. Cilj kod starca Mojsija je bio isti, kao i kod prepodobnog Lava: obavezno naučiti svakoga monaha samoukorevanju. Jednom je,obilazeći manastir, on prišao bratiji, koji su prali krastavce, skupljene za zimnicu. Obraćajući se starijem od njih, otac Mojsej je rekao:
-Krastavci su , izgleda, sitni?
-Ne, oce, krastavci su odlični, na vreme obrani, - rekao je monah.
Posle nekoga vremena, kada se sreo s njim, arhimandrit je opet ponovio, da su krastavci, čini mu se, bili sitni. Tokom dve nedelje arhimandrit je nekoliko puta krotko govorio monahu svoje mišljenje o krastavcima, tako da je ovaj počeo za to da se ljuti i, na kraju, je rešio da to razjasni sa starcem. Došao je kod njega i rekao:
-Oce, vi ste mi povodom krastavaca nekoliko puta govorili, da su oni sitni, i ja sam vam protivrečio, oporostite Boga radi.
-Samo to sam ja, brate, i čekao, - rekao je arhimandrit Mojsije monahu, koji je, na kraju, ukorio samoga sebe. Posle toga je starac, ne govoreći više o krastavcima, umirio baštovana i ispratio ga s mirom.
Rodion Nikitič Ponomarev, u monaštvu jeroshimonah Ilarion, je stupio u redove poslušnika Optinske pustinje u vreme namesništva arhimandita Mojsija. On je na praksi usvojio nauku duhovnog života velikih optinskih staraca i na kraju je sam postao namesnik skita i duhovnik manastira.
Prepodobni starac Ilarion je učio mlađe da ukazuju poštovanje starijima, da izbegavaju protivrečenje i da ni u kojem slučaju ne budu drski. On je savetovao da se ne protivreči starijima čak ni tada, kada oni, kako im se čini, nepravedno prave prigovore. U tom slučaju umesto objašnjavanja, korisnije je samo reći: «Oprostite Boga radi». Sa takvim ponašanjem mi nećemo ništa izgubiti u mišljenju drugih, već naprotiv, dobićemo. Za spasenje duše je korisno smatrati sebe u svemu krivim i poslednjim od svih, i ne pribegavati ka samoopravdavanju, koje proizilazi od gordosti. Gordima se Bog protivi, smirenima daje blagodat. Trebamo shvatiti, da čak ako smo mi i u pravu ili ako nismo tako krivi, kako misli načelnik, ipak pred Bogom, kao i svi ljudi, smo krivi zbog mnogih grehova. Gospod opravdava samo one, koji u svome srcu imaju saznanje da su veliki grešnici.
U Borisoglebskom manastiru, koji se nalazi u blizini Rostova, podvizavao se prepodobni Irinarh. Neki neradni monasi, izobličeni podvižničkim životom svetoga, oklevetali su starca kod namesnika igumana Germogena i uspeli da ga time udalje iz manastira.
Prepodobni Irinarh se uputio u Rostov i naselio se tamo u manastiru svetoga Lazara, gde je produžio svoj podvižnički trud. Međutim, iguman Germogen i bratija, uvidevši svoj nepravedni postupak, rešili su da mole starca Irinarha da se vrati nazad u Borisoglebski manastir. Monah kojega su poslali je predao molbu prepodobnome, o ovaj se vratio na ranije mesto gde je živeo. Preuzevši na sebe svu krivicu zbog progona iz manastira, prepodobni Irinarh je smireno govorio:
-Gospode, bratija – pravedna, i oni pravedni trud Tebi prinose, a ja, smradni, lišen sam dobrodetelji.
Jeroshimonah Josif Optinski je bio za svoje savremenike živi primer samoukorevanja. Jedan od njegovih učenika, koji je dugo vremena posmatrao starca, pisao je:
«Nepravda, uzaludno razdražuje običnog čoveka, ali kada on, kroz pažnju svoje savesti, nauči da nalazi krivicu u sebi, tada on prije svega sudi i osuđuje sam sebe i stoga sud bližnjega prihvata, kao zasluženu mu od Boga kaznu za grehove i ne samo da se ne razdražuje, nego i blagodari bližnjemu. Pri strogoj pažnji prema svojoj savesti i uz pomoć prosvetljujuće blagodati kod čoveka umesto samouverenosti, malo-pomalo nastaje samoukoravanje i pravilan pogled na sebe, ili samopoznanje, i tada sva ranija gruba posrnuća terete njegovu dušu, a ubuduće se sve primećuje do samih najsitnijih detalja i uznemiruje osetljivu savest, i kao rezultat se dobija već postojanao, iskreno ukoravanje sebe za sve što nam se dešava protivno zakonu Božijem».
Treba da se ukoravamo u svim životnim situacijama: u vreme odmora i u vreme ispita, pri zasluženim kaznama i u periodu kada stradamo bez krivice. Naravno da je teško da se zanimamo samoukoravanjem, da trpimo svakakve nepravde, ali ništa lakše nije ukoravati samog sebe, onda kada hvale naše stvarne ili navodne dobrodetelji. Jednako, pobedivši gordost, možemo ukoravati sebe čak i tada, kada nas uznose do neba.
Jedanput je jedan jeromonah posetio shimonaha Pajsija, koji se podvizavao na jednom od vrhova Svete Gore, i u raygovoru s njim, između ostalog, rekao:
-Starče, u svetu ste vi veoma slavni, i ljudi imaju o vama dobro mišljenje
Starac je zavrteo glavom i pitao jeromonaha:
-Sada, kada si se spuštao dole, jesi li ti prošao kraj kanti za smeće?
-Prošao sam, starče.
-Pa eto, tamo leže neke limene konzerve od lignji, i kada ih obasjava sunce, one jako blistaju, tako da ih ja mogu videti čak odavde. Nešto slično se dešava i sa onim ljudima, koji govore o meni. Oni vide odsjaj sunca na limenki konzerve – a ja sam upravo ta limenka – a oni misle da je to – zlato. A priđu bliže, i vide, da su to – strare limene konzerve.
Samoukoravanje nas vodi ka smirenomudrosti i useljava u naše duše mir pri svim životnim teškoćama. Duhovna korist od samoukorevanja je očigledna. Za zadobijanje ove dobrodetelji trebali bi neprestano naglas ili u mislima, u zavisnosti od situacije, da osuđujemo sebe u svim za to podobnim slučajevima. U početaku takvog duhovnog delanja to se obavlja gotovo mehanički, bez odgovarajućeg raspoloženja srca. Ali vremenom, ako mi usrdno produžimo da se vežbamo da osuđujemo sami sebe, srce će se sjediniti sa umom i roditi istinsko samoukoravanje, koje će postati nerazdvojna osobina našeg karaktera.
Trudeći se na zadobijanju samoukorevanja, mi treba da stremimo ka idealu ove dobrodetelji. U čemu se ona sastoji? Po rečima prepodobnog Petra Damaskina, «istinski smirenomudri nikada ne prestaje da ukorava sebe samoga, kada bi i ceo svet napadao na njega i vređao ga». Smireni hrišćanin voli kada ga unižavaju ljudi, jer to harmonično upotpunjava njegov podvig samoukorevanja.
***
Kao zaključak navešćemo sledeće delove iz sadržaja treće glave:
Da bismo zadobili smirenomudreni odnos prema ljudima, potrebno je zanimati se unutarnjim samounižavanjem pred njima. Za to nam je potrebno:
*smatrati sebe grešnijim od drugih, nedostojnima i duhovno slabima;
*u svim slučajevima života stavljati sebe niže od svojih bližnjih i ne tražiti nikakvog prvenstva od njih;
*poznavati sopstvene grehove i slabosti i ne obraćati pažnju na nedostatke drugih ljudi;
*u svakom čoveku videti prekrasno tvorenje Božije.
U svim iskušenjima, vezanim za druge ljude, potrebno je da pribegavamo samoukorevanju, koje u vreme životnih ispita ukrepljuje u nama smirenomudrije.
Pri samoukorevanju mi treba da:
*predamo sebe volji Božijoj;
*uzroke nevolja koje su nas snašle tražimo u sebi, a ne u delima drugih ljudi;
*spoznamo da se životna ispitivanja javljaju istovremeno i kao kazna za naše grehe, i kao sredstvo za ispravljenje naših nedostataka;
*priznajemo da smo dostojni ne samo iskušenja koja su nas zadesila, nego po našim gresima još većih nevolja.
Deo 4. Spoljasnje samounižavanje
Posle toga kada zadobijemo smirenomudri način mišljenja i naučimo se smirenom ponašanju, treba da prođemo kroz najodgovorniju fazu na putu sticanja dobrodetelji smirenja: kroz vanjsko unižavanje pred ljudima. Upravo u ovoj etapi se ispituje i učvršćuje naša smirenomudrenost.
Poznati bogoslov protojerej Valentin Svencickij u besedi sa Sergejem Fudeljem je rekao jednom:
-Eto, mi učimo o ljubavi i smirenju, a desi se da nam u autobusu stanu na nogu, i mi istoga časa toga čoveka ne možemo podneti.
Može se sve vreme misliti o svojoj ništavnosti pred Bogom, imati smireni izgled i znati krotko besediti s ljudima, a da se pri tome bude veoma daleko od istinskog smirenja, koje se kali samo pod udarima vanjskih iskušenja. Znajući to, mnogi podvižnici su sami stremili tome, da bi se prekalili u vatri vređanja, klevete i ugnjetavanja. Tako je, moskovski mitropolit Filip koji je pripadao čuvenom plemićkom rodu Koljičevih, u tridesetogodišnjem uzrastu ostavio službu pri carskom dvoru i tajno otišao u Solovecki manastir. Ovde je budući svetitelj, koji je sakrio svoje poreklo i zvanje, sa usrđem u prostoti srca ispunjavao sve što su mu govorili da radi. Cepao je drva, kopao u bašti zemlju, prenosio kamenje i čak iznosio pomije. Mnogo puta su ga neki od monaha vređali i tukli , ali inok Filip se nikada nije gnevio i s radošću je podnosio sva ugnjetavanja. Kada mu je iguman dao poslušanje u kuhinji, on je smireno radio za bratiju, ložeći vatru i cepajući drva.
«Onaj koji je iskreno smirenomudar, - piše prepodobni Isak Sirin, - taj, budući uvređen, ne smućuje se i ne govori ništa u svoju zaštitu, nego prima klevete, kao istinu, i ne trudi se da uverava ljude, da je on oklevetan, nego moli za oproštaj. Ti misliš o sebi, da imaš u sebi smirenja. Ali drugi su sami sebe okrivljivali, a ti, od strane drugih okrivljen, ne možeš to da podneseš i smatraš sebe smirenomudrim. Ako hoćeš da znaš, da li si ti smirenomudar, tada ispitaj sebe u rečenom: ne nađeš li se zbunjenim kada te vređaju?»
Neki pravednici su se radi neprestanog usavršavanja u dobrodetelji smirenja trudili da uvek imaju pored sebe čoveka, koji bi ih podvrgavao uniženjima.
Starici Pelagiji Ivanovnoj, naslednici prepodobnog Serafima po duhovnom rukovođenju divjejevskih inokinja, dali su veoma surovu poslušnicu – Matronu. Pelagija Ivanovna, koja je uzela na sebe podvih jurodstva, prvih godina svoga života u Divejevu ponašala se veoma nemirno: bezumno, trčala po manastiru i bacala kamenje u prozore. Za sve to je Matrona tukla tako jako, da na kraju krajeva sestre Divejevskog manastira nisu izdržale i molile su igumaniju da udalji Matronu od pratnje blažene. Pelagiji Ivanovnoj su dali dobru i krotku devojku Varvaru. Ipak ova promena se nije svidela blaženoj: jer su je lišili vanjskog unižavanja! Pelagija Ivanovna se trudila na sve načine da se izbavi od krotke Varvare, i na kraju krajeva je u tome uspela.
Naravno, ljudima, koji ne mogu da izdrže ni male uvrede, gotovo da je nemoguće da shvate, otkuda su pravednici, slični Pelagiji divjejevskoj, crpeli snagu za svoje podvige. Zavesu nad ovom tajnom raskriva jedan smireni starac, koji je jednom bio podvrgnut kazni i beščašću. U vreme podnošenja sramote «iznenada, ja sam osetio, - seća se starac, - toplotu u celom mome telu i pri njoj nekakvu neobjašnjivu rečima umrtvljenost, posle čega je iznenada isplivala iz srca želja da me pred svim narodom posrame i da dobijem udare od krvnika na trgu za moje grehove. Pri tome sam se zarumeneo u licu; neiskazana radost i sladost su me zahvatili celog; od kojih sam prebivao tokom dve nedelje u zanosu, kao van sebe. Tada sam shvatio s jasnošću i s tačnošću, da se sveto smirenje u mučenicima, u sjedinjenju sa Božanstvenom ljubavlju, nije moglo nasititi nikakvim mučenjima. Mučenici su primali ljuta mučenja, kao darove, kao prohladno piće, koje gasi u njima neodoljivu žeđ smirenja. Smirenje je neizreciva blagodat Božija, neiskazano dostižna samo duhovnim osećanjem duše».
Žeđ za vanjskim uvredama kod pravednika je bila tako velika, da su je oni stavljali ispred svih radosti i uteha sveta.
Jednom je episkop Pereslavski Silvester ispričao knezu Potemkinu o visokom duhovnom životu starca jeromonaha Kleope. Negova svetlost knez, poželevši da ga vidi, istog časa je poslao za podvižnikom ličnu kočiju. Posle nekog vremena između monaha i vlastelina je počela beseda. Kleopa se veoma dopao Potemkinu. Njegova svetlost je hteo da ga predstavi gospođi carici, ali starac je smatrao da je za njega bolje da se udalji u svoju Vavedenjsku pustinju. Na putu ga je napao vojnik i silno istukao. Oficir, poznanik Kleopin, videvši ga hteo je da kazni vojnika, ali starac ga je molio:
- Ne dirajte vojnika – Bog je naredio! Kleopa, ne proslavljaj se! Putovao u kočijama! Bio u dvorcu!
Opitni nastavnik, starac Kleopa pažljivo je pratio duhovno stanje žitelja svoga manastira i trudio se svim mogućim silama da reši njihove unutarnje probleme. Jedan put je neki poslušnik izjavio da se udostojio čudnog viđenja. Otac Kleopa je rekao monasima da ga izvređaju. Poslušnik, koji nije mogao da podnese vređanja, smutio se, došao starcu Kleopi i rekao:
- Ja ne mogu da živim, mene vređaju!
- Kako ti možeš da kažeš da si se udostojio viđenja, a ne možeš da trpiš? – pitao je starac. – Ti si brate, verovatno, u prelesti. Pod glavu kamen staviti, postiti, na goloj zemlji spavati – to je ništa. «Naučite se od mene, jer sam ja krotak i smiren srcem» - rekao je Gospod, a čudesa i javljanja – to nije obavezno.
Na sličan način je i Lav Optinski urazumljivao svoje učenike, koji bi ponekad upali u ushićeno fantaziranje.
Bio je u Optini jedan brat, koji je često dosađivao ocu Lavu s molbom da mu dozvoli da nosi verige. Starac, koji je lično skinuo verige sa veoma mnogih svojih duhovnih čeda, dugo vremena je objašnjavao bratu, da nije u verigama spasenje. Na kraju, želeći da ga ispita, otac Lav je pozvao manastirskog kovača i rekao mu ovako: «»Kada dođe kod tebe jedan brat i kada te bude molio da mu napraviš verige, daj mu dobar šamar».
Posle nekog vremena brat je opet dosađivao ocu Lavu, koji mu je rekao:
-Pa, idi, idi kod kovača, zamoli ga da ti napravi verige.
Brat je sa radošću otrčao u kovačnicu i obratio se kovaču:
-Baćuška je blagoslovio da napraviš za mene verige.
-Kave verige za tebe? – prigovorio je zauzet poslom kovač i snažnom rukom dao šamar fantazeru. Ne očekujući da će se stvar tako odvijati, brat nije pretrpeo uvredu i istom merom je uzvratio kovaču, posle čega su se oba uputila na sud starcu. Kovaču je, naravno istog časa bilo oprošteno. A bratu, koji je želeo da nosi verige, starac je rekao:
-Kuda se ti guraš da nosiš verige, kada ni jedan šamar nisi mogao da otrpiš?
Starci koji su smiravali svoje poslušnike vanjskim uniženjima, trudili su se da im pokažu svu iskvarenost pale čovekove prirode. Oni su u praksi otkrivali njihovom pogledu slabost volje, nedalekovidnost razuma i ostrašćenost srca. Starci su postavili pred sebe zadatak da ubede svoja čeda da se ne prihvataju pre vremena duhovnih podviga, koji prevazilaze njihove sile, nego da savesno ispunjavaju proste jevanjđeljske zapovesti. Oni su znali, da prividni uspesi u visokim duhovnim delovanjima mogu baciti neutvrđene duše učenika u gordost, kao i da će ih kretanje putem Hristovih zapovesti obavezno privesti smirenju. Blaženi su oni, koji usvajaju nauk staraca! Iako je uvek bilo i ljudi, na osnovu kojih je nastala poslovica: «Nije kod konja – hrana».
U skitu Optine pustinje dvadeset pet godina se podvizavao poslušnik Stefan. Bio je poreklom od bogatog roda kurskih trgovaca. U svetu je on imao znatan kapital i veliku dvospratnu kuću. Stupivši u manastir još kao mlad čovek, Stefan je za mnoge godine poslušništva bio od bratije uvažen i bio je čak blizak starcu Amvrosiju. Ljubitelj duhovnih knjiga, on se posebno interesovao za dela svetitelja Jovana Zlatoustog. Sastavivši iz dela svetoga zbornik izreka, Stefan ga je izdao za svoja sredstva bez blagoslova manastirskog namesništva. To je, naravno, od strane poslušnika bilo narušavanje manastirskih pravila, jer se vaspitavanje bratije u obitelji zasnivalo na odsecanju sopstvene volje i na potpunom poslušanju starcima. Tako ni svojevoljni postupak Stefana nije ostao neprimećen. Namesnik manastira arhimandrit Isakije je pozvao sebi poslušnika i pokazavši mu na novoizdanu knjigu, pitao ga:
-Čije je ovo?
-Moje.
-A ti gde živiš?
-U skitu.
-Znam, u skitu. A ko je blagoslovio ovo štampanje?
-Sam sam odštampao, odgovorio je Stefan.
-E, ako si «sam», da tvoja knjiga ovde i ne priđe. Je si li razumeo? Idi! – strogo je rekao otac Isakije.
Stefan se tako razgnevio na nastojatelja za prigovor, da čak nije rekao o svojoj uvređenosti ni duhovniku. Kad je došlo vreme postriga poslušnika u monahe, manastirsko namesništvo je rešilo zbog samovolje da uspori oblačenje Stefana u mantiju. Čak ga ni to nije urazumilo. On se još više naljutio i napustio manastir, ne mareći za svoj dvadesetpetogodišnji podvig. Uselio se Stefan u svoju veliku kuću u rodnom kraju, u kojoj je posle pet godina odlaska iz Optine i umro.
Ovaj primer namerno ilustruje onu istinu, da delovanje uvreda na nas ne zavisi od načina vređanja ili stepena zlobe onih koji nas vređaju, nego od našeg duhovnog raspoloženja. Obratite pažnju: arhimandrit Isakije nije uopšte uvredio Stefana, nego mu je napravio strogi prigovor radi njegovog dobra. Ipak reakcija od strane poslednjega uopšte nije bila poslušnička.
Ako mi za vreme vanjskih unižavanja gubimo trpljenje, tako projavljujemo svoju duhovnu nemoć. Tog trenutka iz našega srca se podiže skrivena u njegovim dubinama gordost. Ako mi iskreno smatramo sebe najgrešnijim i lošim slugama Božijim, tada nas ugnjetavnja i vređanja ne mogu oneraspoložiti. Naprotiv, oni nam donose radost, jer blagodareći njima dolazi do očišćenja grehova i ispravljenja naših nedostataka.
«Ko mrzi beščašće, taj mrzi smirenje»
Ava Dorotej je pisao: «Veruj, da su beščašća i ukorevanja lekovi, koji leče gordost tvoje duše, i moli se za one koji te ukoravaju, kao za istinite lekare duše tvoje, jer si se uverio da ko mrzi beščašće, mrzi i smirenje, i ko izbegava one koji ga ogorčavaju, taj beži od krotosti».
Dragoceno učenje. Ako mi budemo osluškivali ove reči, tada ćemo sve naše neprijatelje, one koji nas vređaju i izobličavaju početi da prihvatamo kao najbolje prijatelje. Nevolja je u tome, što mi često podnoseći uvrede s trpljenjem, ipak u dubini srca osećemo neprijatnost prema onima koji nas vređaju. Stoga su sveti starci, koji su odlično poznavali psihologiju paloga čovekovog bića, uvek pažljivo i mudro unižavali svoja duhovna čeda.
Jednom je prepodobni Sevastijan Karagandinski, govoreći o naravima ljudi, rekao: «Eto, ove ljude ne treba dirati, oni, po gordosti, ne mogu podnetu ni primedbe, ni ukore. A, druge, po njihovom smirenju, može.»
Ponekad je starac pred svima ukorevao nekoga od svojih smirenih učenika, da bi urazumio one, kojima se nije smelo direktno kazati o propustima i nedostacima. Takve i sam nije izobličavao, i drugima nije dozvoljavao, nego je čekao, trpio i molio se, dok se čovek ne bi sam obratio s pokajanjem Bogu i duhovnom ocu.
Bilo je slučajeva kada je prepodobni Sevastijan terao starije da mole za oproštaj od mlađih, uvređene je smiravao, a nanosioce uvreda štitio. Njegovi iskusni učenici su se radovali ovim ispitima smirenja, shvatajući, da se u svemu što čini starac skriva duhovna mudrost.
«Ko može s radošću da podnese uvredu, - pisao je prepodobni Isak Sirin, - čak imajući u rukama sredstvo da je uzvrati, takav je primio utehu od Boga po veri u Njega. I ko sa smirenjem trpi podignute na njega optužbe, taj je dostigao savršenstvo, i njemu se dive sveti angeli. Jer nema ni jedne druge dobrodetelji toliko visoke i teške».
Znajući za to, starci su kroz unižavanja vodili silne duhom svoje učenike ka savršenstvu, čuvajući pri tome one koji su slabiji.
Rukovodeći životom svojih duhovnih čeda, belgorodski starac shiarhimandrit Grigorije je voleo da im postavlja ispite iz smirenja. Izgrdi, dešavalo se, pred svima za one grehe, za koje čovek nije kriv, i gleda njegovu reakciju – da li će se uvrediti ili ne? Starac je poučavao: «Smirenje – to je osnova svih dobrodetelji. Klas, kada je prazan, vije se na sve strane, a kada je pun zrna, naklanja se, i vetrovi mu više nisu strašni. Tako i čovek: prazan se vije tamo – amo, a smireni se i pored svih iskušenja ne može povrediti».Mnogi od onih koji su prošli školu shiarhimandrita Grigorija, na kraju su postali igumani, arhimandriti, episkopi.
Ako mi stremimo da zadobijemo smirenje, treba stalno da molimo Boga za pomoć. Stalno pri tome treba pamtiti pouke ave Doroteja: «Svaki koji se moli Bogu:»Gospode, daj mi smirenje,» - treba da zna, da on moli Boga, da On pošalje njemu nekoga da bi ga uvredio. I tako, ako neko njega vređa, tada i on sam treba sebi da dosađuje i da unižava sebe misleno, da bi u to vreme, dok drugi njega smirava izvana, on sam smirivao sebe iznutra». Primer takvoga unižavanja sa unutarnjim samoukorevanjem može se naći u opisu života prepodobnog Makarija Optinskog.
Namesnik Optine pustinje arhimandrit Mojsej je jednom zamolio starca jeroshimonaha Makarija da primi pod svoje duhovno rukovodstvo novopostrižene monahe. Otac Makarije je molbu namesnika primio kao naređenje i odgovorio na nju poklonom. Posle toga je on prišao svome starcu jeroshimonahu Lavu, kao i uvek okruženom mnoštvom svojih duhovnih čeda, i kratko mu ispričao o svojoj besedi sa namesnikom.
-I znači , ti si se saglasio? – naročito strogo ga je upitao otac Lav.
-Da, gotovo da sam se saglasio, ili, bolje rečeno, nisam smeo da ne prihvatim, - odgovorio je otac Makarije.
-Da, to je svojstveno tvojoj gordosti, - rekao je jeroshimonah Lav, a zatim, uzevši na sebe grozan izgled, počeo je glasno pred svima da ukoreva svoga znamenitog duhovnog sina.
Otac Makarije je stajao sa spuštenom glavom, smireno se klanjao i povremeno ponavljao:
-Kriv sam, oprostite radi Boga, baćuška!
Svi prisutni su sa strahopoštovanjem zadivljeno neko vreme ovo posmatrali, kako jedan veliki starac unižava drugoga, ništa manje velikoga, starca. Kada je otac Lav zaćutao, starac Makarije, poklonivši se njemu do nogu, krotko je izustio:
-Oprostite, baćuška, blagoslovite da ne prihvatim?
-Kako da ne prihvatiš? Sam izmolio, a da ne prihvatiš? Ne, sada već ne treba otkazati, posao je završen, - rekao je otac Lav, koji i nije imao nameru da lišava mlade monahe opitnog nastavnika, nego je samo iskoristio priliku, da bi pokazao svojim duhovnim čedima primer istinskog smirenja.
Kako primati unižavanja od mlađih i potčinjenih?
Vaspostavljajući smirenje u drugima, sveti, radi sopstvenog usavršavanja nisu propuštali prilike da i sami prime unižavanja od svojih poslušnika i učenika.
Jednom je u Zosimovoj pustinji jeroshimonah Aleksej, duhovnik poznat u celoj Rusiji, razgovarao sa pridošlim studentom Duhovne Akademije. Kelejnik starca, otac Makarije, očistivši samovar (ruski čajnik, prim. prev.), nalio ga je, razgoreo i rekao:
-Ja idem po vodu u kapelicu, a vi baćuška, gledajte, da ne bi samovar pokipeo.
Starac Aleksej je za vreme razgovora sa studentom zaboravio na samovar, i ovaj se od silnog kipljenja sav zalio vodom. Otac Makarije, kada se vratio iz kapelice, sa ukorom je rekao:
-Baćuška, i to niste mogli da uradite! Sada je sav moj trud bio uzaludan, a ja sam pola dana čistio samovar!
Čuvši ukor kelejnika, starac Aleksej mu je pao pred noge i počeo da traži oproštaj:
-Oprostite mi, oče Makarije, nisam dobro uradio.
Ne gledajući na pokajanje čuvenog starca, otac Makarije je još dugo gunđao.
Ukazujući znake pažnje i uvažavanja ljudima, u mnogome ravnim nama ili koji zauzimaju položaj u društvu viši od našeg, mi pre ispunjavamo naš dug, nego što projavljujemo smirenje. Istinito smirenomudrije se iskazuje tada, kada mi, po rečima svetoga Jovana Zlatoustoga, «ustupamo onome, koji je vidljivo niži od nas, i ukazujemo poštovanje onima, koje smatraju gorim od nas. Uopšte, ako mi budemo rasuđivali, tada nećemo nikoga ni smatrati nižim od sebe, nego ćemo svim ljudima davati prvenstvo u odnosu na sebe. Jer se u tome i sastoji smirenomudrost, da onaj, koji imajući čime da se preuznosi, unižava se, smirava se i ponaša se skromno. Tada se on i uznosi na istinsku visinu po obećanju Gospoda, koji govori: «Onaj koji se smirava uzvisiće se».
Jednom je bilo određeno starcu igumanu Agapitu da bude na čelu sabornog služenja u hramu Svete Trojice Kijevo-Pečerske Lavre.
On je došao u hram zajedno sa svojim saslužiteljima u određeno vreme. Istina, jedan od sveštenoslužitelja iz nekog razloga nije došao. To je bio jeromonah, koji se posle postriga u monaštvo jedno vreme nalazio pod duhovnim rukovodstvom oca Agapita. Sada je on zauzimao jednu od dužnosti u manastirskoj administraciji. Ne dočekavši jeromonaha, službu su počeli bez njega. Posle nekog vremena jeromonah se ipak pojavio u hramu i veoma ga je uvredilo to, što ga nisu čekali. Pri tom je on igumanu Agapitu izrekao prilično grub prigovor. Videći gnev jeromonaha i nimalo ne protivrečivši, starac mu se poklonio do nogu i smireno tražio od njega oproštaj.
Starac Agapit je mogao lako da podnese drsko ponašanje jeromonaha radi toga, što ga je on, bez obzira na svoj čin, zasluge i uzrast, u stvari smatrao u svemu boljim od sebe. Ako mi ne samo u mislima, već svim svojim bićem poverujemo u prvenstvo drugih ljudi pred nama, tada se nikada nećemo uvrediti ni na kakve uvrede s njihove strane. Mi ćemo videti u bliskima pre svega obraz i lik Božiji, i nećemo porediti naš i njihov položaj u društvu.
U XIX veku na Atonu se podvizavao jeromonah Anikita, u svetu knez Širinski-Šihmatov. Ostavivši u Rusiji slavu svoga drevnog roda i visoki položaj u društvu, on je spasavao svoju dušu u zemaljskom udelu Presvete Bogorodice. Jednom je putujući morem na pokloničkom putovanju , starac Anikita rešio da prenoći u manastiru na ostrvu Patmos. Odlazeći sa broda, on je zamolio svoga poslušnika Nikitu, koji je ostao na brodu, da mu ranije ujutro donese mast. Noć je protekla mirno. Ujutro,ipak, Nikita nije došao. Približilo se podne, i bivši knez je počeo da razmišlja o odsustvu poslušnika. Posle dugog vremena, Nikita se na kraju pojavio. Uzimajući od njega mast, starac Anikita je primetio:
-Kako se ti ne bojiš Boga, brate: pogledaj ja sam ti rekao da mi doneseš mast u zoru, a kada si se ti pojavio?
-Tebi se ne može ugoditi! – zapaljivo je viknuo poslušnik, ali nije uspeo ni da kaže još nešto, kada je otac Anikita pao njemu do nogu i rekao:
-Oprosti mi, radi Boga. Ja sam te, brate, uvredio!
Smirenje starca je porazilo Nikitu, i on se isto tako poklonio njemu do nogu. Drugi poslušnik, koji je prisustvovao ovoj sceni, budući shimnik Gerontije, sećao se, da ga je sve to dovelo u takvo umiljenje, da se i on spustio do nogu Anikiti i zalivajući se suzama, nije mogao da shvati zašto plače, kao dete, i zašto leži kod nogu starčevih.
Hrišćanin, koji smiri svoje srce, prestaje da ceni svoj položaj među drugim ljudima i ne obraća pažnju na njihovu grubost, napade, uvrede i klevetu. Takav čovek vidi jedino samoga sebe i poražavajući se svojom ništavnošću, zanima se samo svojim ispravljanjem.
Dobrovoljno unižavanje pred ljudima
Na putu sticanja smirenja mi ni u kom slučaju ne smemo da se zaustavljamo, jer svako stajanje znači da ponovo idemo nazad. Uspevati u podvigu smirenja može se samo neprestanim kretanjem napred. Ipak, ako nas ne vređaju, ne ugnjetavaju i niko nas ne kleveta, tada teoretsko unižavanje samoga sebe mnogo plodova neće doneti. Šta činiti, ako u našem životu nedostaje vanjskih povoda za smirenje?
Naravno, u takvom slučaju ne bi trebali sami da provociramo bližnje na loše ponašanje prema nama. S naše strane to bi bilo podsticanje njih na sagrešenje. Bolje od svega, u odsustvu vanjskih uniženja, je da se ponašamo tako, kao da ona postoje.
Shiiguman Antonije, u mladosti je izabrao sebi za duhovnika svoga starijeg brata arhimandrita Mojseja, i ceo život se odnosio prema njemu sa velikim strahopoštovanjem. Kada je i sam postao uvaženi starac, produžio je da se smirava pred ocem Mojsejem, kao poslednji poslušnik. Živeći u Optinskoj pustinji u mirovini, prepodobni Antonije nikada nije ulazio bez poziva u namesnikove kelije, koje je zauzimao njegov stariji brat. Obično bi stajao u prijemnoj sobi sve dok ga arhimandrit Mojsej ne bi sam primetio i pozvao ga. Ulazeći u namesnikove odaje, prepodobni, premeštajući se na bolesnim nogama, nikada nije sedao, nego je čekao da mu to kažu. Ako su bili posetioci,u prisustvu arhimandrita Mojseja, on se čuvao u dubokom ćutanju i samo nekad sa pola glasa bi pozdravio nekoga ili bi s poštovanjem odgovarao na pitanja koja su mu postavljena. Sve reči duhovnika je prihvatao bespogovorno, kao Volju Božiju. Kod bratije Optine pustinje ponašanje shiigumana Antonija je izazivalo čuđenje, ali istovremeno je ono služilo i kao poučan primer za mlade monahe. Prepodobni starac Mojsej se sa svoje strane odnosio prema bratu s iskrenim uvažavanjem i često se savetovao s njim po duhovnim pitanjima. «On je pravi monah, a ja nisam monah», govorio je o svom bratu arhimandrit Mojsej, i na svoj način se smiravao pred njim. Ipak, poznavajući srdačnu želju brata i ne praveći mu prepreke da se usavršava u smirenju, on nije smetao ocu Antoniju da se unižava pred njim i često mu se obraćao kao prema poslušniku.
Posle smrti velikog starca Mojseja za namesnika je bio postavljen otac Isakije, koji je u to vreme bio mlađi jeromonah Optine pustinje. Prepodobnom Antoniju je takva promena u životu manastira dala novi povod za samounižavanje. Ne gledajući na razliku u uzrastu i na svoj poseban položaj u obitelji, počeo je da se smirava pred mladim namesnikom, kao prosti poslušnik, i da mu pokazuje isto poštovanje koje je ranije pokazivao prema arhimandritu Mojseju. Otac Isakije, koji se odnosio prema prepodobnome Antoniju kao prema velikom duhonosnom čoveku, mnogo puta ga je pokušavao nagovoriti da promeni svoje ponašanje, ali bez rezultata. Ponekad se zbog osećaja poštovanja otac Isakije klanjao prepodobnom do zemlje, i tada bi starac, ne smotreći na tečenje krvi iz rana na nogama, isto pravio zemni poklon. Da bi izbavio starca od fizičkog stradanja, namesnik mu je onda prestao ukazivati poštovanje na takav način.
Jednom je otac Isakije pred početak praznične trpeze rekao da postave stolicu za shiigumana Antonija pored njegovog, namesničkog mesta. Primetivši to, prepodobni je, iako je bio umoran od produžene službe, zamolio oca Isakija da mu dozvoli da za vreme trpeze pročita sa katedre pouke iz knjige, kao što je bilo uobičajeno u obitelji. Na takav način se on uklonio od časti da sedi pored namesnika, iako je za svo vreme trpeze morao da stoji na svojim bolesnim nogama.
«Ne bismo trebali da mislimo, - pisao je svetitelj Jovan Zlatousti, - da stojimo ispod svoga dostojanstva, onda kada se sami smiravamo. Jer tada uistinu mi bivamo više: tada smo posebno i dostojni poštovanja». Ljudi koji su potpali pod svetske strasti, vole da se samopotvrđuju jedni pred drugima. Mi, pak, hrišćani, treba da se zanimamo unižavanjem pred bližnjima. Upravo u tome se sastoji istinsko samoutvrđivanje pred Bogom. Bilo kakvo utrkivanje s drugim ljudima, neminovno nas vodi u gubitak duhovnoga mira i u nicanje slavoljublja u našem srcu – u slučaju uspeha, ili uninija – pri porazu. Sve, što nas čini većim od drugih ljudi, nikako nam ne služi u duhovnim uspesima. Sveti su se trudili da svode na minimum čak i one prednosti, koje su im pripadale po pravu.
Kada bi svetitelj Nektarije služio sa drugim episkopom, on nikada nije zauzimao kod prestola prvo mesto, čak i ako mu je ono pripadalo po pravu starešinstva. Svetitelj Nektarije bi se u ovakvim slučajevima oblačio samo u mali omofor, a umesto mitre odevao bi prosti monaški klobuk (kapu).
Iz ljubavi prema ljudima sveti su ponekad činili čuda, iako su pri tom oni znali, da će ih bližnji proslavljati. Ipak u srcima pravednika želja da pomognu onima koji stradaju je pobeđivala želju za nepojavljivanjem! Istina, svaki put posle čudotvorstva sveti su morali da se unižavaju, da bi izbegli slavoljublje.
Tako je jednom posle Božanstvene liturgije starac Jakov Jevbejski govorio s narodnom u trpezariji. Kada je završio i krenuo da pođe, neočekivano je pred njim pala devojka i počela da se udara i da viče u besomučnom napadu. Starac je blagoslovio opsednutu, pomolio se, i ona se umirila. Svi prisutni pri ovakvom čudu su se zadivili sili njegove molitve. Uveče, posle povečerja, starac Jakov je rešio da rastera misli o svojoj svetosti kod očevidaca jutarnjeg događaja. On im se požalio na to , da mu niko od njih nije prišao da pomogne u teškom trenutku, ostavljajući ga samog da se bori sa besomučnom. Pravednik je unižavao sebe pred njima, predstavljajući se nemoćnim čovekom!
Sveti su stremili da sakriju svoje duhovne podvige. Kad im to nije polazilo za rukom, oni su činili postupke, kojima bi mogli, kakao se njima činilo, da umanje poštovanje prema sebi od strane njihovih poštovalaca.
Za prozorljivost, čudesa i podvižništvo prepodobni Sevastijan Karagandinski uživao je neobično poštovanje svojih mnogobrojnih duhovnih čeda. U njegovoj parohijskoj
zajednici, prvoga dana Velikoga posta hranu obično nisu nikome davali. Samo uveče, posle velikog kanona, dozvoljeno je bilo uzeti komadić prosfore. Iznenada je baćuška u dvanaest sati danju rekao da skuvaju krompir, a u tri sata, kada se ohladio, pojeo je polovinu krompira. Smiravajući sam sebe, on je rekao:
-Eto, oci moji koji saslužuju - poste, a ja – ne. Ja sam bolestan, ja sam narušio post.
Smirenje urazumljuje grešnike
Smirenomudri vlada takvom riznicom, koja duhovno obogaćuje ne samo svog vlasnika, nego i ljude koji ga okružuju. Dešava se to zbog toga, jer se smirenje može predavati od jedne čovekove duše drugoj.
U Glinskoj pustinji su se jednom uveče srela dva inoka. Za vreme besede razgovor je postepeno prešao na glinskog zatvornika jeroshimonaha Makarija, i jedan od inoka je rekao:
-Zašto se on zatvorio? U zatvoru je dobro spasavati se, ne vide se sablazni. Eto, ako bi on živeo ovako, kao mi, koji vidimo sablazni i kao da ih i ne vidi, tada bi to bio veliki podvig!
Posle besede ovaj inok se uputio u svoju keliju. Njegov put je prolazio pored kelije oca Makarija. Kada je on bio ispred nje, iznenada su se vrata otvorila i pred njega je stao zatvornik, koji je krotko rekao:
-Oprosti mi, brate, oprosti grešnome i nemoćnome, koji ne može da se podvizava tako, kako se vi podvizavate i koji sam se od sablazni sveta osamio u keliji. Oprosti mi, radi Boga.
Sudija tuđih dela, poražen smirenjem i prozorljivošću starca, pao mu je do nogu i sa skrušenjem molio od njega oproštaj.
Ako mi želimo da nekoga privučemo hrišćanstvu ili da ga odvratimo od grehovnog života, tada će nam u tome pomoći više smirenje, nego umne reči i dokazi. Naravno, to je isto neophodno, ali treba početi upravo od smirenja. Uzrok svakog greha – gordost. Zato je svaki grešnik koji se ne kaje opsednut u ovoj ili onoj meri ovom strašću. Upravo mu ona smeta da prinese pokajanje pred Bogom. Na gordeljivca neće ostaviti utisak ni naše znanje, ni um: on smatra da ih ima u većoj meri nego drugi ljudi. Na njega može uticati samo smirenje, koje je kod njega u potpunosti odsutno.
Jednom je u Sarov iz radoznalosti doputovao neki general-major. Odeven u prekrasni mundir, on se dičio svojim ordenjem. Razgledavši manastirske građevine, general je hteo već da se pozdravi sa manastirom, ali je sreo žitelja Alekseja Prokudina i porazgovarao je s njim. Sabesednik je predložio generalu da, pre nego što ode iz Sarova, ode kod velikog starca Serafima. General nije hteo, ali je popustio pred upornim nagovorima Prohudina.
Samo što su gosti ušli u keliju, starac Serafim im je krenuo u susret, i poklonio se generalu do nogu. Takvo smirenje čuvenog podvižnika je porazilo generala. Prokudin, koji je primetio da on ne bi trebalo da ostane u keliji, izašao je , a general je ostao sam sa prepodobnim. Posle nekoliko minuta iz kelije se začuo plač. General je ridao. Kao malo dete. Posle pola sata vrata su se otvorila, i prepodobni Serafim je ispod ruke vodio generala, koji je nastavio da plače, pokrivši lice rukama. Ordenje je zaboravio u keliji prepodobnoga. Manastirsko predanje govori da je njegovo ordenje samo od sebe palo za vreme besede sa starcem. Prepodobni Serafim, donevši stvari vojnog načelnika iz kelije, stavio mu je ordenje na uniformu. Na kraju je general pričao da je on prošao celu Evropu, poznaje mnogo ljudi raznoga roda, ali prvi put da je video takvo smirenje, s kakvim ga je sreo Sarovski starac. Porazila je generala i prozorljivost, kojom je prepodobni razotkrio pred njim sav njegov život, uključujući i najtajnija dela. Između ostalog, kada mu je palo ordenje s grudi, prepodobni Serafim je rekao:
-To je zbog toga što si ih ti dobio nezasluženo.
Dragi čitaoče, obrati pažnju, čak je i veliki starac prepodobni Serafim Sarovski počeo da pomaže čoveku u delu njegovog spasenja od smirenoga poklona pred njim. Sveti je znao, da na generala neće ostaviti utisak ni čudesa, ni prozorljivost, ako pre toga ne ukroti njegovu gordost. Samo posle toga kada je prepodobni smirenjem pobedio gordost generala, on je delovao na njegovu dušu svojom blagodatnom silom. Ako je tako postupio veliki svetac, tada tim više jednako treba da činimo i mi, koji nemamao natprirodne darove. Više nego mnogo takvih situacija susrećemo u našem životu, u kojima se možemo koristiti smirenjem za obraćanje ljudi koji nas okružuju Hristu.
Kod jeroshimonaha Serafima Virickog su bile dve duhovne kćerke: starica Pulherija i Aleksandra. Njih je vezivalo jako druženje, i one su živele u istoj kući. Jednom je jedna od njih otišla u prodavnicu i stala u red za namirnice. Stanovnici Virica, znajući za slabo zdravlje starice, zamolili su prodavačicu da je posluži preko reda. Starica je dala novac za trista grama sitnog šećera, koji su odmah izmerili i dali joj ga. Za to vreme pijani čovek, koji je stajao napred, vidno naljutivši se na to jer je morao da čeka, došao je do starice i pljunuo joj u lice. Svi koji su stajali u redu su se uznemirili i počeli da viču na huligana, a starica je obrisala pljuvačku i rekla:
-Blagodarim ti, zlato. Ti si jedini od svih pravilno prosudio o meni, ja se na tebe ne ljutim, i vi nemojte da vičete na njega.
Pijanog su zaprepastile ove reči i postiđeno je otišao iz prodavnice. Starica je, došavši kući ispričala o ovome svojoj drugarici i na kraju priče rekla:
-Čovek gine, treba ga spasavati!
Pulherija i Aleksandra, naložile su na sebe post, i počele su da se mole za pijanicu. A one same – tako slabe, da nije jasno, kako se na nogama mogu držati. Posle nekoliko dana žena pijanice je saznala za njegov mrski postupak i zapretila mu:
-Sve dok se ne izviniš pred staricom, neću da te vidim, ne treba da dolaziš kući!
Čovek je galamio, ali videći čvrstinu žene, otišao je staricama. Ove su ga dočekale prijatno, razgovarale s njim, i, pozvale ga da opet dođe, počele su još usrdnije da se mole za njega. U svojim molitvama one su molile i pokojnog starca Serafima Virickog da spasi pijanicu. Čudotvorna pomoć sviše je došla veoma brzo. Čovek je prestao da se opija, počeo je da pomaže staricama u domaćinstvu i da ide u crkvu.
Ovaj slučaj još jednom potvrđuje istinu, da prihvatajući se ispravljenja javnog grešnika, nama valja da najpre pred njim pokažemo smirenje i tek onda da delujemo na njega rečima, ljubavlju i molitvom, koji će mu pomoći da stane na put spasenja. Ovu duhovnu zakonitost mi treba da imamo u vidu uvek, kada se desi da se obraćamo maloverujućim hrišćanima ili ljudima, koji se nalaze van Crkve Hristove.
***
Pre nego što pređemo na sledeće poglavlje, napravimo rezime iz gore napisanog.
*Kada nas vređaju i ugnjetavaju, naše smirenje se ispituje u praksi.
*Veoma je važno da naučimo da podnosimo vanjska unižavanja. Upravo ona i učvršćuju u nama smirenomudrenost.
*Mnogi pravednici radi usavršavanja u smirenju, nastojali su da imaju oko sebe čoveka, koji bi ih neprestano podvrgavao vređanjima. Nemamo svi mi snagu da sledimo primer svetih u ovome, ali bar se nećemo sklanjati od onih unižavanja, koja nam se dešavaju ne po našoj volji.
*Mi treba da volimo sve, koji nas vređaju i ugnjetavaju. Oni predstavljaju duhovne lekare, jer leče naše duše od veoma opasne bolesti – gordosti.
*Posebnoje spasiteljno trpeti unižavanja od ljudi, koji su mlađi od nas, koji su naši potčinjeni ili zauzimaju položaj u društvu koji je niži u odnosu na naš socijalni status. Takva unižavanja imaju veoma smiravajuće dejstvo na dušu.
*Kada se mi dugo vremena ne podvrgavamo ugnjetavanju i uvredama, korisno je zanimati se unižavanjem pred ljudima. Samo u tome treba imati meru, jer možemo dobiti smireni izgled i ponašanje, a izgubiti smirenomudreno stanje duše.
*Jedno od duhovnih pokretača, koji nas pobuđuju na zadobijanje smirenja, treba da bude razumevanje toga da ova dobrodetelj ne spasava samo lično nas, nego predstavlja blago i prijatno dejstvo i na naše bližnje.
5. deo Najkraći put za zadobijanje smirenja
Poslušanje kao škola smirenja
Poznati duhovni nastavnici su za jedno od najboljih sredstava dostizanja smirenja smatrali prebivanje čoveka pod rukovodstvom starca.
Jedan učenik optinskog starca Leonida (u shimi Lava), primetivši u njemu posebno otvoreno duhovno raspoloženje, jednom ga je upitao:
-Baćuška! Kako ste vi zadobili takve duhovne darove, koje mi u vama vidimo?
-Živi prostije,- odgovorio je starac,- Bog neće ni tebe ostaviti. Leonid je uvek bio poslednjim u obitelji i nikada nikakvo poslušanje namesniku nije odbio. Na kraju velikih praznika drugi bi, ponekad, žurili u crkvu, a Leonida su slali u salaš za senom za konje pridošlih gostiju, a posle ga umornog bez jela slali na kliros da peva, i on se bez ropota pokoravao. Trudi se i ti tako da živiš, i tebi će Gospod javiti Svoju milost.
Odrekavši se u poslušništvu svoje grehovne volje, čovek predaje sebe u ruke opitnog nastavnika, sposobnog da ga privede u Carstvo Nebesko. Istinski poslušnik je dužan da se u svemu povinuje svome starcu i da odbaci sve svoje želje, koje su protiv volje duhovnika. U duhovnom životu nema sitnica, stoga je poslušniku potrebno da ispuni sve tačno, bez isključenja, odluke nastavnika, ma kako da mu se one činile malo važnim. Poslušnik ne treba da veruje svome razumu, koji se nalazi u vlasti strasti, nego
je obavezan da se u svemu rukovodi savetima svoga Bogom prosvećenoga starca.
Namesnik optinske pustinje arhimandrit Mojsej je postojano tražio od inoka, da oni za svako delo traže blagoslov starijih i da ništa ne preduzimaju po svojoj volji. Kakvo god da je uspešno i korisno delo za obitelj, koje se učini bez blagoslova, otac Mojsej nikada nije odobravao. Govorio je da samovolja dovodi do slavoljublja i da na kraju nanosi štetu duši. Ako se delo obavlja po blagoslovu, tada čoveka Gospod pokriva od svega lošeg radi poslušanja, i on dobija duhovnu korist za svoju dušu.
Obilazeći manastir,jednom je arhimandrit Mojsej pozvao sebi ekonoma i upitao ga:
-Tamo je bila hrpa smeća, a sada je ne vidim, kuda je nestala?
-Ta, ja sam rekao da ga počiste,- odgovorio je ekonom.
-Zašto ti nisi mene za to pitao, imao sam drugu nameru s tim smećem. Ti u svemu provodiš svoju volju, radiš bez blagoslova. Treba o svemu pitati.
Naravno, otac Mojsej je imao poverenja u ekonoma i cenio je njegovo iskustvo, ali, videći u svome sabratu izdanke gordosti, on ga je kroz poslušanje poučavao smirenju. Čovek je sazdan Bogom sa slobodnom voljom. Ipak, to nije značilo, da je on imao neograničenu slobodu u svojim željama, odlukama i postupcima. Čovekova volja je još do prvog grehovnoga pada bila određena granicama zakona Božijega. Adam i Eva, ispunjavajući zapovesti Božije, okusili su punoću blaženstva, jer su se njihov život i sloboda nalazili u okvirima tih zapovesti. Van granica Božanskih pravila za čoveka blaženstva nisu postojala. Narušivši volju Božiju, čovek je izgubio svoju duhovnu slobodu i potpao pod vlast greha i đavola.
U poslušništvu dolazi do oslobađanja duha hrišćanina od vlasti pale čovekove prirode. Poslušnik se odriče od svoje nestvarne zemne slobode, i starac ograničava njegov život strogim i tačnim jevanđeljskim zapovedima. Time se poslušniku daje, koliko je to moguće u zemaljskom svetu, da ostvari u sebi prvosazdanu slobodu čovekovu. Znajući za to, čak su se i veliki sveti trudili da ne izlaze iz međusobnog poslušanja jedni drugima.
Tako je, ava Pajsije pričao, kako su ava Or i ava Afre živeli u velikoj saglasnosti do same smrti. Ava Afre je imao veliko poslušanje, a ava Or – veliko smirenje. Jednom im je neko doneo neveliku ribu. Ava Afre, spremajući jelo, samo što je zabo nož, a iznenada ga je pozvao sebi ava Or. Afre je požurio na poziv starca i ostavio nož u ribi, čak ne učinivši rez do kraja. Ava Pajsije, koji ih je posmatrao, zadivio se njegovom poslušanju i posebno tome, što on nije čak ni zamolio starca da malo pričeka.
-Ava Afre! Kako si ti zadobio takvo poslušanje? – pitao je ava Pajsije.
-To nije moje, nego starčevo, - odgovorio je Afre, odrekavši se sopstvene dobrodetelji u korist ave Ora. Onda je on predložio avi Pajsiju da pogleda na smirenje njegovog starca. Radi toga je ava Afre skuvao ribu i namerno pokvario deo variva i dao ga avi Oru. Starac je pojeo pokvareno jelo, ne rekavši ni reči. Ava Afre ga je upitao:
-Je li dobro spremljeno?
-Veoma dobro! – odgovorio je starac. Onda mu je ava Afre dao varivo od veoma dobro prigotovljene ribe i upitao:
-Zar nisam pokvario prvi deo jela?
-Da, saglasio se ava Or, - malo si ga pokvario.
«Posle toga kada sam otišao od njih trudio sam se da ispunjavam ubuduće to, što sam video kod njih», sećao se posle ava Pajsije.
Kada hrišćanin odbacuje slobodu svoje volje i veru u svoj razum, on se u suštini odriče od svega grehovnog, strasnog i egoističnog, što je založeno u njemu praroditeljskim grehopadom i njegovim sopstvenim narušavanjem zakona Božijega. Za život u potpunom poslušanju starcu, učeniku je potreban čvrst karakter koji se pri tome treba neprestano učvršćavati Božanskom blagodaću.
Takoje prepodobni Jovan Kolov,otišavši u egipatsku pustinju, živeo u poslušanju kod starca. Jednom je ava zabo u zemlju suvo drvo i rekao:
-Svaki dan polivaj ovo drvo dok ono ne donese plod.
Voda je bila veoma daleka od njihovog prebivališta, stoga je Jovan išao po nju večerom, a vraćao se ujutro. Posle tri godine neprestanog truda suvo drvo je donelo plod. Starac, ubravši plod, doneo ga je na sabor bratije i rekao:
-Okusite plod poslušanja!
Da, putem poslušanja mi možemo brzo i bez suvišnog truda zadobiti smirenje. I pored naše želje i čak postojanja u nama neophodnih kvaliteta, to nije dovoljno za istinsko poslušništvo. Zato je prije svega potreban iskusni starac, koji bi vladao Božanstvenim darom duhovnog poučavanja. Ovaj dar se nikako ne daje svim podvižnicima. Tim povodom je svetitelj Ignjatije pisao: «Neophodan uslov pokoravanja (poslušnika) – jeste da duhonosni nastavnik, koji bi voljom Duha umrtvio palu volju potčinjenoga mu u Gospodu, u ovoj paloj volji umrtvljava i sve strasti. Pala i izopačena volja čovekova nalazi u sebi stremljenje ka svim strastima. Očigledno, da umrtvljavanje pale volje, koje se odvija veličanstveno i pobedonosno voljom Duha Božijega, ne može biti ostvareno palom voljom nastavnika, kada je i sam nastavnik još porobljen strastima». Mnoge možemo nazvati dobrim duhovnicima, ali staraca- nastavnika je u svim vremenima uvek bilo veoma malo.
UČENJE POSLUŠNIKA SMIRENJU
Vekovima su istinske škole smirenja bili manastiri. Primajući novoga poslušnika u obitelj, starci su pre svega postavljali pred sebe zadatak da najprije unište u njegovom srcu gordost i da mu usade smirenje. U dobrim manastirima u ovom smislu nisu pravili izuzetke ni prema kome. Bilo kakav visoki položaj da je imao čovek u društvu, posle davanja zaveta poslušanja, u manastiru bi ga podvrgavali tradicionalnim metodama unutarnjeg i vanjskog unižavanja.
Namesnik skromne Smolenske Zosimove pustinje iguman German, primajući u svoju obitelj protoprezvitera Uspenskog sabora Moskovskog Kremlja – oca Fjodora veoma se plašio da ovaj ima strast samouverenosti. Stoga su u obitelji odmah počeli da smiravaju oca Fjodora, koji je u monaštvu dobio novo ime Aleksej. Prvo njegovo poslušanje je bilo pevanje na klirosu i obavljanje bogosuženja.Prema njemu su se obraćali surovo, davali mu poslednje mesto i odeždu mu davali najlošiju.
I iako su uskoro oca Alekseja postavili za duhovnika, morao je da pretrpi i na klirosu. Dirigent hora je tada bio jeromonah Natanail, bivši operski umetnik, koji je završio konzervatorij i sinodalnu akademiju, dobar muzičar, ali nervozan i nemiran čovek. Jednom je prekinuo oca Alekseja i grubim tonom mu počeo prigovarati: «Ovo nije Uspenski sabor, nemojte zaboraviti, ovde se ne dreči». «Imao sam dobar glas, - pričao je posle otac Aleksej o tom slučaju, - i ja sam hteo to da pokažem, ali u tom slučaju ja sam bio dužan da slušam svoga duhovnog sina, koji je u ovom slučaju bio moj nastavnik». Otac Aleksej je počeo smireno, od sve duše da traži oproštaj od oca Natanaila. I ovaj je posle dugo godina spominjao ovaj slučaj s umiljenjem. Na kraju je jeroshimonah Aleksej postao poznat kao duhovnik, ispunjen božanskom blagodaću.
Svi ruski starci su dobijali smirenje preko poslušanja. Oni su tačno ispunjavali zavet drevnoga svetitelja: «Ko prvo nije živeo u poslušanju, taj ne može zadobiti smirenje, jer svaki, koji se sam od sebe naučio umetnosti, hvali se time».
U skit Optine pustinje je 1873. godine stupio Nikolaj Tihonov, budući starac jeroshimonah Nektarije. Veliki optinski starci Amvrosije i Anatolije, provideći u mladiću svoga naslednika, poveli su ga ka duhovnoj zrelosti istinski monaškim putem. Učeći Nikolaja smirenju, oni su često skrivali svoju ljubav prema njemu polujurodstvujući i šaleći se.
Dešavalo se, dođe mladić k starcu Amvrosiju, a ovaj mu kaže:
-Zašto ti ideš besposlen? Bolje da sediš u svojoj keliji i da se moliš!
Zabolelo bi to Nikolaja, i on bi otišao svome duhovnome ocu baćuški Anatoliju. A ovaj kaže:
-Zašto ti šetaš besposlen? Došao si da praznosloviš?
Otišao bi Nikolaj u svoju keliju, pao bi pred obraz Spasitelja i svu noć plakao:
-Gospode! Kakav sam ja veliki grešnik da me ni starci ne primaju.
Posle mnogo godina Nikolaj je postao čuveni starac Nektarije, naslednik slave prepodobnih otaca Optine pustinje. U svojoj duhovnoj delatnosti on se neprestano rukovodio ovim opitom koji je dobio, dok je bio poslušnik kod svojih velikih staraca.
Tako je Nadežda Aleksandrovna Pavlovič, ne jednom dobijala od starca Nektarija, svoga duhovnog oca, ispite poslušanja, trpljenja i smirenja. Dođe ona, naprimer, k starcu ujutro. On kaže: «Pričekaj». Čeka sat, sat i po. Izađe starac i kaže joj: «Idi, Nadenjka, zovi mi Lava». Ona otrči drugome duhovnom čedu oca Nektarija: «Lave, zove te baćuška!» Ovaj je polaskan što ga je sam starac pozvao preko nekoga. Dođu, čekaju u prijemnoj keliji, sat, dva, tri… Na kraju se pojavi starac, veseo i svetao, i kaže: «E, mili moji, dan prišao večeri, idite kući». Nadežda Aleksandrovna nije uspela da izdrži i viknula je: «Hoćete li vi, baćuška, još dugo da mi gulite kožu!» A on kaže: «Kakva si ti , Nadenjka, čudna, eto meni šalju narandže, i ja bih ih po tvome trebao jesti sa korom?»
Učeći svoju duhovnu decu trpljenju i smirenju, starac Nektarije im je navodio primer ponašanja velike kneginje Jelisavete Fjodorovne. Ona je doputovala u Optinu u maju 1914. godine, i posetivši oca Nektarija, dugo vremena je s njim razgovarala. Po rečima starca, Jelisaveta Fjodorovna je dugo stajala, dok joj on nije predložio da sedne.
Rukovodeći poslušnicima, starci su se ponekad prema njima odnosili surovo i čak pomalo žestoko. Ali iza toga se uvek skrivala želja da učvrste, prekale nejake duše. U takvom palom stanju se nalazi čovek na zemlji, da za duhovno vaspitanje treba ne samo dobrota, nego i strogost. Uostalom, uzajamni odnosi između starca i poslušnika u Crkvi uvek su se izgrađivali na osnovu uzajamne ljubavi, saglasnosti i razumevanja.
Kada je starac Jakov Evbejski hteo da kazni nekoga od svojih učenika, on nije nalagao na njega epitimiju u vidu čitanja kanona, molitvava po brojanicama ili poklona. Obično bi mu govorio samo neophodna poučavanja. Jednom brat nije ispunio poslušanje, i otac Jakov mu je krotko rekao:
-Ako ti ne slušaš starca, ja ću slušati tebe, kao poslušnik.
Posle toga je on držao brata dva dana na rastojanju. Pri susretu ga je poslušnik upitao:
-Blagoslovite, oce, kako ste? Ovaj je odgovorio:
-Zdrav sam, oče moj, podvizavam se, - i više ni reči.
Kada je prošlo tri dana, starac mu je rekao:
-Oče moj, oprosti mi, što sam te ova tri dana držao na odstojanju. Ali ja sam – iguman, i zato sam odgovoran , i moja je dužnost da vas urazumljavam. Tražim oproštaj.
* * *
Ne mogu svi ići u manastir i biti poslušnici, da bi prebivajući u potpunom poslušanju kod starca, zadobili smirenje. Šta da rade hrišćani koji žive u svetu?
Nije li njima zatvoren najkraći put ka smirenju?
Naravno, mirjani ne treba da se varaju: u svetu nije moguće potpuno izgraditi atmosferu uzajamnih odnosa između starca i učenika. Ipak hrišćanima, koji žele da zadobiju smirenje, ništa ne smeta da žive po pravilima, veoma bliskim istinskom poslušanju. Za to je neophodno u potpunosti ispunjavati jevanđeljske zapovesti, u svim životnim okolnostima delovati saglasno Volji Božijoj, ispunjavati savete svoga duhovnog nastavnika i odnositi se prema svojim porodičnim, službenim, društvenim obavezama kao prema poslušanjima, koja su nam dana sviše.
6. Deo Bakarne trube. Ispiti slave
U glavi o poznanju sopstvene nemoći spominjali smo da nas gordost sprečava da spoznamo svoju ništavnost. Potrebno je zapaziti, da ova strast šteti ne samo onome koji je stupio na put zadobijanja smirenja, nego i hrišćaninu, na onom putu na kojem je već dostigao određene uspehe.
Nikada se ne bismo trebali duhovno raslabljivati, jer u zemaljskom životu nas vreba niz iskušenja, koja isteruju smirenje iz naših srca. Posebno treba da se bojimo gordosti, koju đavo stremi da usadi u našu dušu svim sredstvima. Prepodobni Jefrem Sirin piše, da je nečisti duh vešt i da za svakog hrišćanina postavlja posebnu zamku. Mudroga đavo nastoji da prelesti mudrošću, bogatoga – bogatstvom, lepoga – lepotom, krasnorečivoga – krasnorečivošću, umetnika – umetnošću, podvižnika – podvižništvom, nesticateljnoga – nesticanjem. Sve, što mi imamo, služi iskušatelju kao početni materijal za pobuđivanje u nama gordosti.
Jedan od oblika gordosti predstavlja slavoljublje. Pala čovečija priroda je veoma naklonjena traženju slave, stoga je borba sa slavoljubljem teška i zahteva mnogo vremena. Posebno su častoljubivi mladi ljudi i neiskusni podvižnici. Znajući to, duhovnici su se uvek trudili da ograde svoje učenike od čovečije slave i neumorno su im objašnjavali o svoj njenoj pogubnosti.
Optinski starci su obično ranije počinjali da pripremaju sebi zamenu i radi toga su po svojstvenoj njima prozorljivosti između mnogobrojne manastirske bratije birali monahe, sposobne za starčestvo u budućnem vremenu. Starac Makarije je pokazivao posebnu naklonost prema mladom poslušniku Alekseju Zercalovom, koji je, dobivši u monaštvu ime Anatolij, na kraju postao namesnik skita i duhovnik bratije Optine pustinje. Prepodobni Makarije ga je često nazivao Aljošenkom. Međutim, svoje pokroviteljstvo poslušniku starac je sjedinjavao sa strogošću.
Leta 1856. godine Optinu pustinju je posetio poznati duhovni pisac arhimandrit Ignjatije Brjančaninov. Dali su mu keliju u manastirskoj zgradi u kojoj je živeo i poslušnik Aleksej Zercalov. Upoznavši se s Aleksejem, arhimadrit Ignjatije ga je jednom pozvao sebi u goste. Uz čaj on je veoma hvalio kvalitete mladoga čoveka i čak ga je poredio s Josifom Prekrasnim. Reči čuvenog gosta su ostavile na Alekseja tako snažan utisak, da se on istoga časa posle čajanke uputio u skit k starcu Makariju, da bi s njim podelio svoju radost.
image

Prepodobni Makarije Optinski
Na pola puta Aleksej je sreo oca Makarija, kao i uvek okruženog mnoštvom poklonika. Uvidevši poslušnika kako sija, starac mu se nežno obratio:
-Aljošenka, Aljošenka! Kuda ideš?
-Vama, oce, - radosno je odgovorio poslušnik. –Ja idem od peterburškog arhimandrita. Šta mi je on rekao, oče! Da sam baš kao Josif Prekrasni, da se raduje što me vidi i da se veoma utešio sa mnom…
Nije Aleksej ni uspeo da završi svoju priču, kada je otac Makarije odskočio od njega, udario nogom i grozno povikao:
-Šta? Ti da si takav!.. I kakav da si ti!.. Takav si… I kako samo smeš tako da misliš! Je li?
Kako smeš?
Starac je zamahnuo svojim štapom na preneraženog poslušnika, a poklonici koji su ih okruživali su sa strahom odskočili u stranu. Zamahnuvši štapom, otac Makarije se zatim obratio posmatračima koji su stajali podalje:
-Pogledajte samo, kako je veliki!..U! Kako veliki! Takav!..Ajmo, ajmo, hajde da izmerimo.
Starac je počeo sa svih strana da meri svojim žezlom lepog i visokog poslušnika, a poklonici, shvativši vaspitni karakter onoga što se dešava, teško su se suzdržavali da se ne nasmeju.
Kad je završio sa premeravanjem, starac je prišao blizu Alekseja i tiho mu očinski rekao:
-E, jesi li ti glup? Znaš da je on, arhimandrit, – velmoža peterburški. On se i danju i noću susreće sa značajnim, i to samo sa koliko značajnim ljudima! Tamo je pohvala neophodna. On je navikao da hvali. A ti si već i zaista pomislio, da si ti veliki čovek. Ti si – velik čovek po visini, i to je sve. Pljuni. I zaboravi sve to. kreni. Bog neka te blagoslovi! Idi, reci ocu Amvrosiju, kako sam te izgrdio.
«I ja sam se odvukao skromno u skit k ocu Amvrosiju da olakšam sebi dušu požalivši se na moj poraz radi uznošenja, - sećao se posle mnogo godina jeroshimonah Anatolije Optinski.
Usađujući svojim učenicima oprezan stav prema pohvalama, jeroshimonah Makarije se veoma brinuo o tome, da ne daje ljudima povoda za njegovo proslavljanje. A za to je imao osnovu: jer on je posedovao razne duhovne darove, medju kojima i blagodatnu sposobnost isceljivanja bolesti. Kada su starcu dovodili bolesne i posednute, on ih je obično slao u Crkvu da im se odsluži moleban nekom od ugodnika Božijih. Na takav način, otac Makarije je stajao kao po strani od čudesnih isceljenja.Oni koji su ga molili za molitvenu pomoć, dobijali su je, ozdravljivali su i odlazili od njega s velikom blagodarnošću.
Naravno, prepodobnom Makariju je bilo prilično teško da skriva dar isceljivanja bolesti, jer ga je ljubav prema bližnjima prinuđavala da s vremena na vrema čini čudesa. Druge darove, prisutne u njegovom unutrašnjem životu, starac je strogo čuvao od ljudske slave. Istina, ponekad je njegovim učenicima i uspevalo da ih spoznaju.
Arhimandrit Leonid (Kavelin), poznati crkveni istoričar i arheolog, 1852-1858 godine pod rukovodstvom starca Makarija je zajedno sa drugim stanovnicima Optine pustinje uzeo učešće u prevodu i izdavanju niza svetootačkih dela. On se sećao, da im je starac Makarije prilikom njihovog literarnog rada davao mnoge dragocene savete i objašnjavao im je najtajanstvenija pisana mesta velikih asketa iz drevnih vremena. Činio je to prepodobni zbog neophodnosti, jer je veoma želeo, da izdanja svetootačkih knjiga donose korist čitaocima. Obično je starac svoja duhovna saznanja skrivao na svaki način i na pitanja o skrivenim mestima svetootačkih dela po pravilu bi odgovarao:
-Ne znam za to; to nije moja mera. Može biti, da si je ti dostigao, ja samo znam: daruj mi, Gospode, da vidim svoja sagrešenja!
Pravednici su se uvek gnušali pohvale od ljudi i tražili su slavu samo od Boga. Prepodobni ava Dorotej je pisao: «Kao što obučeni u svilenu odeću, ako nabace na njega nečisto odelo, beži da ne bi isprljao svoju dragocenu odeću, tako i sveti koji su obučeni u dobrodetelj, beže od ljudske slave, da se ne bi njome oskrnavili. A oni koji traže slavu slični su nagome, koji želi da nađe bilo kakvu odeću ili nešto drugo, da bi pokrio svoj stid: tako i neobučeni u dobrodetelj traži slavu ljudsku».
Smireno stanje duha dostiže se mnogim naporima, gubi se ponekad zbog samo jedne gorde pomisli. Sveti su znali, da ih neće zaštititi nikakve zasluge pred Bogom, ako se oni ne budu uklanjali od ljudske slave. Tako da su se slavoljublja bojali čak i ljudi koji su dostigli duhovno savršenstvo.
Prepodobnom Josifu, koji se podvizavao na Sinaju, jednom je došao radi saveta jedan od bratije. On je zakucao na vrata kelije i, ne čuvši odgovor, zavirio je kroz prozor. Njegov pogled se zaustavio na starcu koji je stajao na sredini kelije i bio obavijen plamenom od glave do nogu. Od straha je brat pao i ležao tako skamenjen oko dva sata. Došavši sebi, seo je uz vrata kelije. Posle nekog vremena, skupivši hrabrost, brat je ponovo zakucao. Ovoga puta ga je prepodobni Josif, čuvši kucanje, pustio i upitao:
-Kada si ti, sine moj, došao?
-Četiri sata ili više je prošlo otkako sam došao, ali nisam kucao do sada, da ti ne bi smetao, - rekao je gost.
Sveti je shvatio, da ga je brat video okruženog blagodatnim plamenom, ali gostu nije ništa rekao o tome da se dosetio. Kada je dao bratu dušekorisne pouke, otpustio ga je u miru. Posle toga je prepodobni Josif, bojeći se ljudske slave napustio svoju keliju, u kojoj je proživeo oko trideset godina. Posle nekoliko dana, njegov učenik Gelasije je došao starcu i, našavši pustu keliju, počeo je da traži podvižnika po celoj okolini, ali potraga je bila uzaludna.
Naravno, da mnogi čitatelji ove knjige nemaju takvu duhovnu odvažnost, da bi postupili tako odlučno, kao prepodobni Josif. S druge strane, nemaju svi za to ni mogućnosti: suviše mnogo na nama je obaveza pred bližnjima i društvom. Da bi bili oslobođeni od ovih obaveza, podvižnici su odlazili u pustinju. Šta da rade hrišćani, koji žive usred sveta? Kako da se bore sa strašću prema ljudskoj slavi?
Pre svega moramo da otrgnemo svoje misli od zemlje i da ustremimo svoj duhovni pogled ka nebu. Ako mi uvek budemo imali pred svojim očima Boga i Njegovo Nebesko Carstvo, tada će prestati da nas prelešćuje svetska slava.
Za izgnanje slavoljublja iz duše je takodje korisno razmišljanje o sujetnosti i nekorisnosti zemaljske slave. Čak i ako budemo okruženi tako velikom slavom, o kojoj čovek može samo da mašta, na kraju kad poravnamo račune ona nam neće doneti ništa dobro. Samo štetu donosi, jer predstavlja prepreku za zadobijanje večnog života. I tako da li je vredno stremiti slavi i zalagati se da bismo je dostigli bilo kakvim trudom? Čak je i na zemlji od slave malo koristi. Često ona nestaje isto tako brzo, kako i dolazi,ostavljajući iza sebe samo žalost. Ljudi, koji nas danas hvale, sutra mogu za nas govoriti ružne reči, mogu nam zavideti i štetiti nam. Kakav je smisao tražiti slavu od ljudi koji ne znaju našu skrivenu duhovnu suštinu i kada sud njihov neće nimalo uticati na naš večni život? Mnogo je bolje, ispunjavajući zapovesti Božije, stremiti slavi Božijoj, Koji će na Strašnom sudu pred svim ljudima i mnoštvom angela da iskaže o nama svoje konačno i jedinstveno istinsko mišljenje.
Shiiguman Antonije Optinski, budući namesnik Malojaroslaveckog Nikolajevskog manastira, je na dobro svih izgradio ovaj manastir. Episkop Kaluški Nikolaj je hteo da sačini predlog Svetom Sinodu za unapredjenje oca Antonija u čin arhimandrita radi samoodricanja i zalaganja. Sazanavši za to, starac je ubedio episkopa da ne šalje predlog u Peterburg. O razlogu svoga otkazivanja rekao je:
-Eto ako bi arhimandritstvo štitilo od trulenja, ili smrti, ili Suda, tada bi vredelo da se poželi!
Slava od koje je nemoguće sakriti se
Nagrađujući podvižnike crkvenim odlikovanjima, načelnici nisu uvek bili u saglasnosti u svom delovanju sa željama samih nagrađivanih. Tako je, prepodobni Sevastijan Karagandinski primivši čin arhimandrita prihvatio to s dubokim smirenjem. Ipak je jednom prilikom posle službe uzeo u ruke mitru, znak novoga visokoga čina, i rekao svojim duhovnim čedima:
-Evo – mitra. Mislite da će ona spasiti? Spasiće samo dobra dela po veri.
Sveti nisu želeli da primaju slavu od ljudi, ali Bog, videći, da su oni već dostigli savršenstvo u smirenju, ponekad je Sam proslavljao pravednike, da bi njihova dela poslužila za primer drugima radi podražavanja. «Ko trči za čašću, od toga ona beži napred, - pisao je prepodobni Isak Sirin, - a ko beži od časti, toga ona stiže odzada i čini pred svim ljudima svečanu objavu njegovog smirenja. Ako sam sebe čuvaš od toga da te ne proslavljaju, tada će o tebi svečano da objavi Bog.»
Za vreme namesnika arhimandrita Mojseja Optina pustinja je bila u potpunosti izgrađena i postala poznata u celom pravoslavnom svetu. U blizini manastira u gustoj šumi je izgrađen skit, u kojem su zadobili duhovnu zrelost mnogi veliki starci. Jednom na putovanju u Peterburg obitelj je posetio jedan od ruskih episkopa. Razgledavši manastir, on se uputio u skit. Ovde, diveći se mestu na kojem je bio izgrađen i samoj gradnji, arhijerej je upitao oca Mojseja:
-Ko je sve to izgradio?
Starac, uklanjajući se od direktnog odgovora, rekao je, da se sve što episkop vidi na ovom mestu gradilo postepeno. Ipak je arhijerej nastavio uporno:
-Ja vidim i sam, da je skit izgrađen na ovom mestu, ali želim da znam, ko je tačno izgradio skit?
-Namesnik s bratijom, - odgovorio je otac Mojsej.
-Kažu, da ste to vi sve izgradili, -pojasnio je episkop.
-Pa, i ja sam bio tu negde, - opet se uklonio od pohvale starac.
Trebalo bi da se učimo od prepodobnog Mojseja Optinskog i od drugih svetih bestrasnom odnosu prema ljudskoj slavi. Mi nećemo poneti sa sobom u zagrobni svet čuvenost, nagrade, počasna zvanja i visoke položaje. Oni predstavljaju svojinu zemaljskog života i daju nam se Bogom preko ljudi radi zajedničke koristi. Ako se u nama rađa gordost, ove vrline slave često oduzima od nas Gospod. U poređenju sa njima naši duhovni darovi i dobrodetelji, naravno da imaju mnogo veću vrednost, jer oni prelaze sa nama u večni život. Ipak se i oni u celosti nalaze u vlasti Boga i daju nam se po meri uzrastanja u nama smirenja, stoga nema nikakvog osnova da se gordimo pri nalaženju u sebi bilo čega dobroga.
Jednom je Optinski starac Lav u svojoj keliji razgovarao s atonskim monahom Partenijem. Za vreme razgovora tri žene su uveli u keliju umobolnu i sa suzama su molili oca Lava da se pomoli za bolesnicu. Starac je stavio na sebe epitrahilj, položio je njegov niži kraj i svoju ruku na glavu bolesne, zatim je pročitao molitvu i triput blagoslovio bolesnu. Posle toga je zapovedio da je odvedu u manastirski konak.
Sledećeg dana je monah Partenije ponovo posetio oca Lava, koji je s njim nastavio duhovni razgovor. Kao i ranije, njihov razgovor su prekinule tri žene. One su došle da zablagodare starcu za iscelenje umobolne, koja je ovog puta stajala pored njih savršeno zdrava. Monah Partenije se divio čudu, ali, znajući za pogubnost ljudske pohvale po dušu, rekao je:
-Oče sveti, kako se vi usuđujete da činite takve stvari? Vi ljudskom slavom možete da izgubite sve svoje trudove i podvige.
-Oče atonski! – odgovorio je starac Lav. Ja ovo nisam učinio svojom vlašću, nego se to desilo po veri onih koji su došli, i delovala je blagodat Svetoga Duha, koja mi je data pri rukopoloženju; a sam ja sam čovek grešan.
Čovečija slava uništava smirenje u našoj duši. Radi toga mi trebamo da primenjujemo sve mere u ograđivanju sebe od strasti slavoljublja. Zato, ako saberemo mišljenja svetih otaca, možemo posavetovati:
1) ni u kom slučaju ne radovati se, kada čujemo pohvalu na svoju adresu;
2) sakrivati svoja dobra dela i nikome o njima ne govoriti;
3) vaspitavati u sebi «mrskost prema pohvali ljudskoj»:
4) svoje talente ne zakopavati, ali i ne pokazivati na videlo svima bez krajnje nužde;
5) ako nam iznenada dođe na pamet neko naše dobro delo, neophodno ga je pripisati sili božanstvene blagodati, zablagodariti Gospodu i istog časa ga zaboraviti;
6) ne tražiti druženja s bogatima, uticajnim i poznatim ljudima, čiji blesak slave može da prelesti naše palo srce.
Vlast i smirenje
Godine 1804. u Belobereškoj pustinji su trebalo da budu izbori namesnika. U to vreme se tamo podvizavao budući veliki optinski starac jeromonah Leonid. Kada su se žitelji manastira okupili radi izbora novoga namesnika, jeromonah Leonid je pomislio: «Izabraće već nekoga i bez mene, a čuo sam, da je sav kvas nestao u obitelji,» - i otišao je da sprema napitak. Međutim, monasi su posle dugog rasuđivanja, odlučili, da sem oca Leonida, za namesnika nemaju koga da izaberu. Oni su svi zajedno otišli u mesto pripremanja kvasa, uzeli mu iz ruku crpku, skinuli kecelju s njega, odenuli mu priličnu odeždu i povezli ga u Orel, u kojem je episkop brzo postavio jeromonaha Leonida na dužnost namesnika.
Ovaj slučaj je veoma karakterističan. Svi pravednici su se odnosili s potpunom ravnodušnošću prema visokim dužnostima i za njih vezanu vlast nad ljudima. Oni nikada nisu stremili ka značajnim mestima i nisu činili nikakva nastojanja da ih zauzmu. Odnos hrišćanskih podvižnika prema vlastoljublju još je u drevnim vremenima u kategoričnom obliku izrazio prepodobni Isaija Pustinjak. On je pisao: «Pazi dobro na sebe, kao na veliku smrt, kao na pogibao duše svoje i večnu muku, tako treba da prezireš i potpuno da nenavidiš vlastoljublje».Takav pogled na stremljenje k vlasti u vezi je s tim, da malo ko može da bude načelnik i da u isto vreme ne povredi svoju smirenomudrenost. Stoga su pravednici, čak prinuđivani od strane ljudi i okolnosti, nerado davali saglasnost za prihvatanje nekih od dužnosti. Tako je, arhiepiskop Kazanski Arsenije, posle smrti namesnika Sedmojezerske pustinje oca Visariona hteo da na njegovo mesto postavi čuvenog po svom visokom duhovnom životu jeroshimonaha Gavrila. Ipak je starcu pošlo za rukom da nagovori episkopa da ga ne postavlja za namesnika. Posle toga je vladika Arsenije u Sedmojezerskoj pustinji za kratko vreme iz raznih razloga bio prisiljen da smeni trojicu namesnika. Ne nalazeći boljeg kandidata za ovu dužnost, nego što je otac Gavrilo, on ga je pozvao sebi u Kazanj i pri susretu odmah rekao:
-E, sada je na tebe red: da budeš namesnik.
Čuvši ove reči, starac se zabrinuo. Stajao je na kolenima i počeo da se odriče ukazane mu visoke časti i da ubeđuje arhijereja da ga izbavi od ropstva vlasti. Arhiepiskop se u odgovor i sam brinuo i dovoljno snažnim izrazima ukorevao oca Gavrila za to, da on samo sam sebe spasava, a druge – neće. Na kraju vladika nije izdržao nego je udario rukom po stolu, viknuvši:
-Ja ti naređujem…
Strašno je bilo starcu, a žao i vladike, ništa nije mogao uraditi – saglasio se.
-Blagoslovite i oprostite...Ali molim vas da mi pomognete da upravljam bratijom, - prozborio je.
-Bog neka te blagoslovi, - rekao je arhiepiskop i, potpuno se smirivši, dodao je: - Hajde da se pomolimo.
I oni su obojica stali na molitvu, proseći Boga za pomoć i blagoslov za delo namesništva.
Obratite pažnju na to, da je starac Gavrilo prihvatio nastojateljstvo pod silnim pritiskom arhijereja. To je zaista samo za duboko smirene hrišćane koji videći svoje nemoći i priznavajući bližnje u svemu višim od sebe, iskreno ne mogu da predstave kako će upravljati drugim ljudima. Stoga ako su pravednicima predlagali visoke dužnosti u ne takoj žestokoj formi, kao starcu Gavrilu, tada su ih oni odbijali pod različitim izgovorima.
Prepodobnom Arseniju Kapadokijskom su više puta predlagali da postane episkop, ali on se odricao govoreći, da ima razdražljivu narav. Njegovi bliski, koji su znali za njegovu krotost, nisu mogli da veruju u takav odgovor, i on je objašnjavao:
-Ja ne mogu da budem episkop, jer se bojim gordosti. Što su više planine, tamo se više skuplja grad i nevreme.
Jerusalimski patrijarh je molio brata prepodobnog Arsenija Vlasija da nagovori starca da primi čin episkopa, ali ni to nije pomoglo da prihvati. Prepodobni je umesto veličanstvenog sakosa (Sakos – deo odežde pravoslavnih arhijereja), radije nosio na svojim ramenima ogrtač od vreće.
Zadivljujuće! Veliki grčki svetac Arsenije Kapadokijski mnogo puta se nije saglašavao da zauzme episkopsku katedru iz bojazni da se ne pogordi, a grešni ljudi, ispunjeni strastima, ničega se ne plaše, čekaju ne mogu dočekati neku dužnost. Sveti su bežali od vlasti, a vlast je međutim trčala za njima. Crkovna istorija zna za slučaj, kada su ne samo načelnici na visokom položaju, nego i prosti narod pokušavao da gotovo na silu uruči žezlo upravljanja u ruke smirenih pravednika.
Prepodobni Jefrem Sirin, poznati crkveni pisac, ostavivši iza sebe ogroman broj dela, bio je ispunjen smirenja i na sve načine je izbegavao ljudsku slavu. Mnogo godina se podvizavao u pustinji, ali po volji Božijoj naselio se u grad Odesu, u kojem je svojim propovedima priveo pokajanju veliki broj ljudi. Hrišćani su želeli da ga vide kao svoga episkopa. Sazanavši za to, prepodobni Jefrem, vukući za sobom odeždu, počeo je da beži po trgu, hvatajući od prodavaca hranu i jeo je pred očima začuđenih građana, koji su zaključili da je sišao s uma. Posle toga se sveti, iako su ga ostvili na miru, za svaki slučaj sakrio iz grada i vratio se nazad tek tada, kada su na episkopsku katedru postavili drugoga čoveka.
Odbijajući visoku dužnost, sveti su se u isto vreme sa velikim uvažavanjem odnosili prema samom shvatanju vlasti. U crkvenim i državnim sistemima upravljanja, zasnovanim na metodama potčinjavanja jednih ljudi drugima i svih zajedno opštim zakonima, oci Crkve su gledali na Bogom ustanovljeni poredak. Pri tome su oni smatrali, da ovaj princip na zemlji jeste podoban jerarhijskom uređenju Nebeskog Carstva. Stoga su oni, uklanjajući se od vlasti kao od neudobnoga za spasenje bremena, pravednici, ipak zauzimali značajne položaje u Crkvi i državi, uzimajući u obzir društvene interese.
U svojim delatnostima na visokim dužnostima sveti su se uvek rukovodili rečima Gospoda: «Ko hoće od vas da bude prvi, neka vam bude sluga; jer Sin Čovečiji nije radi toga došao da bi njemu služili, nego da bi poslužio i dao dušu Svoju za iskupljenje mnogih» (Mat. 20,27-28). Zazimajući neko značajano mesto, smireni podvižnici su smatrali sebe oruđem volje Božije. Njihov odnos prema potčinjenima je bio ispunjen ljubavlju i milosrđem. Posluživši u dovoljnoj meri dobrobiti društva, oni su često ostavljali svoje dužnosti i zauzimali neko skromno mesto sred prostih ljudi, posebno ako je njihovoj smirenomudrosti pretila opasnost.
Na Svetoj Gori su se u različita vremena kao neznani podvizavali neki od podvižnika, koji su pre odlaska na Svetu Goru zauzimali visoke dužnosti. Među njima su bili čak i patrijarsi.
Tako je svetitelj Nifont, patrijarh konstantinopoljski, tajno došao da se naseli u svetogorskom manastiru svetoga Dionisija. Ovde su mu odredili da brine o radnoj stoci i da bude gonič mula. Posle nekog vremena, kada je svetitelj Nifont u šumi pripremao drva za manastir, igumanu se u viđenju javio sveti Jovan Krstitelj i rekao:
-Okupi bratiju i izađite u susret patrijarhu Nifontu. Onda je on okupio bratiju i ispričao im o javljanju Preteče Gospodnjeg. Kada se svetitelj vraćao s poslušanja i prilazio crkvi, svi monasi su mu napravili veličanstven doček po patrijaršijskom činu. Dirnut do dubine srca neočekivanim slavljem, svetitelj je pred svima pao na zemlju i zaplakao.
-Završilo se iskušenje tvoga trpljenja, svetilniče vaseljene, - rekao mu je iguman, - dovoljno je tvoje smirenje za smirenje sopstvene naše nemoći.
Ostavivši vlast i prihvativši poslušanje prostog goniča stoke, svetitelj Nifont je dostigao savršenstvo smirenja, zadobio je još veću blagonaklonost Božiju i dao svim hrišćanima primer duhovnog podvižništva. On je idealno ispunio zapovest Gospodnju o smirenju i služenju ljudima.
Vlast za njega nije imala nikakve vrednosti, jer je on vladao istinskom riznicom – smirenomudrenošću.
Ipak, odricanje od visokih položaja ne prolazi uvek bez iskušenja. Spustivši se s vrha vlasti, čovek hoće - neće upada u uninije. Patrijarh Konstantinopoljski Kiril V je živeo kao prost monah u svetogorskom skitu svete Ane. Jednom se, nasuvši torbu pšenice, zajedno sa drugom skitskom bratijom uspinjao po kamenoj stazi u planinu. Nemajući dovoljno snage, starac je zaostao od bratije, seo na kamen i gorko zaplakao: «Šta ću ja od Boga imati za ovaj trud tela moga? – pomislio je on. – Takav trud, a nikakve koristi - Ovaj podvig – je bez venca!» Samo što je on izrekao ove reči u svojoj duši, nasuprot njega se s šumom pokrenulo žbunje i ispred njega je stao mladić nezemaljske lepote.
-Ne padaj u uninije, starče! Svaki tvoj korak izbrojen je Bogom, i ništa nije zaboravljeno kod Njega! – rekao je mladić i iščezao brzinom munje.
Zablagodarivši Gospodu i Presvetoj Bogorodici za utehu, podvižnik je podigao na svoja patrijaršijska ramena tešku torbu i s radošću produžio svoj put.
Gospod nikada ne ostavlja bez pomoći Svoje smirene sluge, koji vrše podvige blagočešća radi vernog ispunjavanja Njegovih zapovesti.
Lažno smirenje
U poglavlju «Smirenje i ponašanje čoveka» usmerili smo pažnju na to da nam pravila spoljašnjeg smirenog ponašanja pomažu da stvorimo odgovarajuće raspoložanje duše. Ipak ova pravila služe samo kao pomoćno sredstvo za zadobijanje smirenja. Bez unutrašnje smirenomudrosti smireno ponašanje nema nikakvog značaja za naš duhovni razvoj. Naprotiv, samo spoljašnje smirenje, ako postane samo po sebi cilj, može veoma mnogo naštetiti duši. Najopasniji vid gordosti je gordost sopstvenog smirenja. Da, da, dešava se i ovako: s velikim trudom dostignuvši svu dubinu svoje grehovnosti i nemoći, čovek počinje iznenada ovim saznanjem veoma da se gordi. I u takvom slučaju od njegove smirenomudrosti ostaje samo spoljašnje smireno ponašanje. Tim povodom prepodobni Amvrosije Optinski je ispričao poučan slučaj. U obitelji se pročulo o svetosti jednoga monaha. I svi su se uverili u njegovu pravednost, da su čak i njemu samome o tome govorili. Monah je slušajući pohvale, stalno nazivao sebe grešnim i smireno se svima klanjao.
U razgovoru s nekim on je po navici jednom rekao:
-Ja – grešni.
-Znam, da si ti grešan,- saglasio se s njim njegov sagovornik.
-Kako? Zar si ti o meni nešto čuo? – iznenada se zabrinuo od neočekivanih reči navodni pravednik.
Čak iako čovek o sebi govori reči uniženja, to ne znači, da je on dostigao smirenje i na samom delu. Ponekad čovek u dubini duše ima o sebi savršeno drugačije mišljenje, nego što izgovaraju njegova usta. Pa i govori tek tako o sebi u negativnom tonu, samo radi toga da bi ga opet pohvalili za smirenje.
«Smirenje ne vidi sebe smirenim,- piše svetitelj Ignjatije Brjančaninov. –Suprotno tome, ono vidi u sebi mnoštvo gordosti. Ono se brine o tome da pronađe sve njene izdanke; pronalazeći ih, uviđajući ih, smatra da ih još mnogo mora tražiti. Lažno smirenje vidi sebe smirenim: smešno i žalosno teši se ovom obmanjujućom, dušepogubnom predstavom».
Kada lažna smirenomudrenost postane neotuđiva odlika misli čoveka, tada je za njegovo duhovno otrežnjenje neophodna pomoć sa strane.
Jednom je poznatom egipatskom podvižniku avi Serapionu došao u goste neki brat. Starac mu je predložio da kaže molitvu, ali brat nije prihvatio, smatrajući sebe nedostojnim da se moli zajedno sa starcem. Po običaju prihvaćenom među monasima u davnini, ava Serapion je hteo da mu umije noge, ali on nije to dopustio, nazivajući sebe velikim grešnikom. Ava mu je predložio da podeli s njim trpezu. Na to se brat, na kraju, posle nagovaranja, složio. Kada su pojeli jelo, starac mu je sa ljubavlju rekao:
-Sine moj!Ako hoćeš za sebe koristi, tada sedi u svojoj keliji, budi pažljiv prema sebi i prema svome rukodelju, jer hodanje s mesta na mesto ti ne donosi nikakve koristi, koju donosi tihovanje.
Brat, saslušavši pouke, ogorčio se i tako se promenio u licu, da to nije ostalo skriveno starcu. Želeći mu spasenje, ava Serapion je prozborio:
-Do sada si ti sebe nazivao grešnikom i govorio o sebi, da si ti nedostojan i života, a samo što sam ja sa ljubavlju rekao ono što bi bilo korisno za tebe, je kod tebe izazvalo gnev! Ako hoćeš da zadobiješ istinsko smirenje, tada se uči da velikodušno podnosiš uvrede od drugih, a pustim smirenoslovljem ne bavi se.
Posle ovih reči je brat spoznao pogrešnost svoga ponašanja, molio od starca oproštaj i vratio se u svoju keliju zadobivši veliku korist od date mu pouke.
Zapazite, u navedenom slučaju brat nije mogao mirno da podnese poučavanje starca. To je veoma bitno. Upravo izobličavanja, poučavanja, ukazivanja na slabosti i nedostatke ne mogu da podnesu oni ljudi koji imaju lažno smirenje. Često kao odgovor na prigovor oni ne samo da se ljute i da se menjaju u licu, nego počinju da spore, da se opravdavaju i da dokazuju svoju ispravnost. O sličnom slučaju je jednom pričao prepodobni Amvrosije Optinski.
Živeo je u manstiru monah, koji je voleo da govori o sebi: «Ah, ja grozni!» Jednom mu je iguman prišao u trpezariji i upitao ga:
-Zašto ti ovde sediš sa svetim ocima?
-A zato, što sam i ja isto sveti otac, - iznenada je izletelo «smirenome» monahu.
Istinski smireni ljudi nikada ne stavljaju na videlo svoje dobrodetelji i uopšte nastoje da čak i ne govore o sebi. Smirenoslovlje – naklonost prema samunižavanju na rečima – njima ni u kom slučaju nije svojstveno. Iz njihovih usta ne može se čuti: «Ja – grešni, okajani, nedostojni, gnusni» i tome sl. Ipak se neduhovnim ljudima sviđa upravo spoljašnje projavljivanje smirenja.
U jedan veliki grad po manastirskim poslovima je doputovao starac, koji je bio veoma uspešan u duhovnom životu, i njegov mladi učenik. Neki mirjani, naslušavši se o blagočestivom starcu, poželeli su da ga vide. Ipak poznanstvo sa strogim monahom nije na njih ostavilo nikakav poseban utisak. Zato im se veoma svideo njegov učenik. Posećujući bogate i imućne kuće, on je bio iznenađen ovosvetskim veličinama i nije prestajao vlasnike da pozdravlja dubokim poklonima. «Kako je on smiren!» - govorili su jedan drugome mirjani, koji su osećali zadovoljsto gledajući njegovo prostodušno ushićenje. Svetitelj Ignjatije piše:«Svet voli svoje; njime se hvale oni, u kojima on osluškuje svoj duh. Odobravanje smirenoslovlja od strane sveta već mu predstavlja osudu. Gospod je zapovedio da se vrše sve dobrodetelji u tajnosti, a smirenoslovlje je smirenje koje se spoljašnje pokazuje ljudima. Ono je – pretvaranje, obmana, u prvom redu sebe, a onda i drugih, jer sakrivanje svojih dobrodetelji sačinjava jednu od osobina smirenja, a smirenoslovljem i smirenim izgledom ono se proneverava i uništava.»
Može se postaviti pitanje: kako se onda odnositi prema krajnje niskim ocenama, koje su sebi pripisivali javno ili u svojim delima neki sveti oci? Kao prvo, ovi pravednici, ne znanjući za lukavstvo, iskreno su smatrali sebe najgrešnijim ljudima, i njihova usta su govorila od suviška srca. Kao drugo, mnoge podvižnike blagočestivosti su još za vreme zemaljskog života poštovali kao svete, i stoga su oni nastojali da svojim negativnim ocenjivanjem sebe ugase vatru svojih poštovalaca.
U XIX veku na Valaamu se velikim uvažavanjem od strane mirjana poštovao shimonah Jovan. Oni su mu često prilazili u crkvi i molili ga da ih poučava. Na ove molbe on bi obično odgovarao:
-Šta korisno hoćete da čujete od mene – beskorisnog? Od mene nema nikakve vajde, nikuda nisam dospeo. Ja sam vas sve obmanuo; obukao sam se u monašku odeću, kao da nešto značim; a ništa ne značim, sve pustota, hoću samo da postavim početak, ali sve ne mogu, nikako da se izborim sa svojom lenjošću.
Jednom je iguman Jonatan, ispitujući oca Jovana, žestoko ga prekoreo za neki nevažan slučaj i odredio mu veliki broj poklona do zemlje kao kaznu. Kao odgovor na to starac je još silnije sebe unižavao, kleknuo je na kolena i zamolio:
-Malo je to za mene, odredite više!
-E, šta da se radi s tobom?, - nasmejao se iguman. – Ništa te ne može savladati: ti smirenjem sve pobeđuješ!
Iguman je primenio ispitno sredstvo za proveru smirenja – spoljašnje unižavanje. Kod pravednoga shimonaha Jovana smirenje se pokazalo istinskim. Svojim smirenoslovljem on se borio protiv slave među mirjanima. Ipak, to što je dozvoljeno izuzetnim podvižnicima nije uvek korisno i za nas, proste hrišćane. Mi treba da zapamtimo svetootački savet: hvale te ili te kude – ćuti, jer odgovarati i na jedno i na drugo nije svojstveno smirenju, i jer se time projavljuje gordost.
* * *
I tako, izdvojimo ukratko iz gorenapisanog:
1. Idući putem zadobijanja smirenja, mi treba pažljivo da pazimo na sebe: da ne bismo zbog uspeha pali u gordost;
2. Među pravoslavnim ljudima pojavio se neki stereotip ponašanja, jednan od znakova ovoga predstavlja upotrebljavanje na svoju adresu reči tipa «grešni», «nedostojni», «nemoćni» i tome sl. Ove reči kada odražavaju naše iskreno mišljenje o sebi, nisu štetne, ali nevolja je u tome, da one najčešće ostaju samo na rečima, iza kojih nema nikakve unutrašnje suštine.Slično smirenoslovlje trebamo da izbacimo iz svoga rečnika.
3. Kriterijum smirenja predstavlja naš odnos prema spoljašnjim unižavanjima. Stoga, proveravajući, da ne stradamo od lažnog smirenja, korisno je paziti na sebe u vreme kada nam prave prigovore, kada nas vređaju ili ugnjetavaju. Ako mirno stanje ne napušta našu dušu, tada je sve u redu. Ako nas zahvata zabrinutost i mi počinjemo da se smućujemo, da se prepiremo i da se borimo za svoja «prava», tad treba sebi da priznamo da smo mi još daleko od istinskog smirenja.
4. Da bismo izbegli lažno smirenje, treba neprestano da pamtimo svetootačko pravilo: smireni nikada ne vidi svoje smirenje.
ZAKLJUČNI DEO O SMIRENJU
Prinudni ispiti smirenja
Smirenje, kao i svaku drugu dobrodetelj, hrišćani zadobijaju blagodareći velikom trudu. Ali ono je uz to i dar Božiji. Napori čoveka, iako imaju određenu važnost , ne predstavljaju glavni način za dostizanje smirenja. To, naravno ne znači, da mi treba da sedimo skrštenih ruku. Naš zadatak je u tome, da se neprestano trudimo na sopstvenom duhovnom usavršavanju. Bog ipak zna šta je potrebno za spasenje svakoga čoveka, i odlučuje, hoće li nam dati svoje darove ili će pričekati s njima.
Tim više smirenje je toliko važno za naše spasenje, da ako se mi ne trudimo da ga zadobijemo, Gospod Sam počinje da nas uči ovoj dobrodetelji. I takvo učenje najčešće biva putem nevolja, koje On popušta na nas. Ako mi nećemo da se dobrovoljno smirimo, tada smo prisiljeni da se smirimo prisilno. Bolesnik, koji ne želi da se leči lekovima i koji zapusti svoju bolest, na kraju mora pretrpeti hirurški zahvat.
Prepodobni Amvrosije Optinski je jednom ispričao sledeće: «Čovek je kao buba. Kad je topao dan i sunce sija, on leti, gordi se i zuji: «Sve šume su moje, sve livade su moje!» A samo što se sunce skrije, umire od zime a vetar briše – zaboravi svoju hrabrost, pripije se uz listić i samo pišti: «Ne otresi me!»
Sveti su zapazili da u osnovi svakog grehovnog pada leži gordost. U zemaljskom životu svi mi grešimo – jedni više, drugi manje, ali niko ne živi bez greha. I ako pažljivo ispitujemo neki svoj greh i pokajemo se za njega, samim tim možemo ukloniti kaznu koja nam predstoji radi ispravljanja. Ako produžimo da se gordimo i ne kajemo se, tada nas počinju ispravljati životne situacije koje ne zavise od naše volje. Kao potvrdu ove duhovne zakonitosti možemo navesti priču prepodobnog Amvrosija Optinskog.
Jednom je neki čovek spremio kod sebe večeru i poslao svoje sluge da pozovu goste. Jednome od njih je bio poslan sluga koji nije bio uredno obučen. Pozvani ga je upitao:
-Zar nije tvoj gospodin imao nekog boljeg osim tebe da mi pošalje?
-Dobre su dobrima poslali, a mene su poslali vašoj milosti, - prostodušno je odgovorio sluga.
Sveti su znali o smirujućem delovanju nevolja na dušu čoveka i uvek su ih prihvatali kao još bolju mogućnost za usavršavanje u dobrodetelji smirenja.
Kada su svetome Jakovu Ebejskom u bolnici izvršili operaciju, posetio ga je jedan poznanik. U razgovoru ovoga je interesovalo, zašto je starcu, ne gledajući na njegovu veru i podvižnički život, Bog dopustio da pretrpi takva stradanja. «Popustio Bog, da bih se smirio», odgovorio je starac.
Smireni pravednik, «obazirući se na protekli život, - piše svetitelj Ignjatije, - vidi, da je on – neprekidan lanac sagrešenja, padova, dela koja prognjevljuju Boga, i od iskrenog srca priznaje sebe velikim grešnikom, dostojnim privremenih i večnih kazni».
Belgorodski starac shiarhimandrit Grigorije, koji je proveo više od 11 godina u koncentracionim logorima na Koljmi, smireno je govorio:
-Oni, koji su bili pravednici udostojili su se mučeničkog venca, a mi smo stradali za svoje grehove.
Nevolje treba da smatramo duhovno korisnima. Stoga treba da se često sećamo učenja prepodobnog Isaka Sirina. On je pisao da, samo što se u čoveku pojavi neka samouverenost, istog trenutka Bog popušta da se protiv njega povećaju iskušenja. I pojačavaju se ona sve dok čovek ne spozna svoju nemoć i dok se ne smiri. A unižavani bivamo baš u tome, u čemu se gordimo. Ako tražiš dobrodetelji, tada predaj sebe svakoj nevolji, jer nevolje rađaju smirenje. Ko se kloni nevolja, taj se odvaja i od dobrodetelji. Ko bez nevolja ima neku dobrodetelj, tome su otvorena vrata gordosti.
Naš svakodnevni život je prepun iskušenja i nevolja. Mudri hrišćani ih prihvataju kao dobre ispite smirenja.
Znaci smirenja i put njegovog zadobijanja
Sveti oci su nam u svojim spisima ostavili obilna izlaganja svoga duhovnog opita, koja se odnose na zadobijanje smirenja. Kao zaključak korisno je da navedemo kratke, ali veoma sveobuhvatne svetootačke zaključke o ovoj dobrodetelji.
Tako su prepodobni Jovan Kasijan Rimljanin i svetitelj Tihon Zadonski, karakterišući osnovne priznake smirenja, zapazili, da smirenomudreni hrišćanin:
1) ne samo svoja dela, nego i pomisli otkriva, ništa ne skrivajući svome starcu – rukovodiocu;
2) umrtvljujući svoju volju i ni u čemu se ne uzdajući u svoje mišljenje, sve poverava rasuđivanju svoga duhovnoga rukovodioca i rado ispunjava njegova poučavanja;
3) u svemu ispunjava pokornost, krotost, trpeljivost;
4) nikoga ne vređa i sam bez ropota, rado podnosi uvrede, klevete i ugnjetavanja od od strane ljudi;
5) nikoga, čak ni najgrešnijeg čoveka, ne prezire i ne osuđuje, nego uvek pamti sopstvene grehove i neprestano ih oplakuje pred Bogom;
6) smatra sebe ne samo na rečima, nego i u iskrenom raspoloženju srca gorim od svih ljudi;
7) ne čini ništa, što nije saglasno sa opštim pravilima ponašanja, doličnosti i zajedništva među ljudima; biva pažljiv prema rečima i zahtevima ne samo viših, nego i prema ravnima i nižima od sebe;
8) zadovoljan je svojim položajem, ma kako da je on nizak;
9) prezire pohvalu, uklanja se od slave i vlasti, i, ako ih je nemoguće izbeći, žali zbog toga;
10) s potčinjenima se ophodi kao sa svojom braćom, ne traži od njih poštovanja, nego se neprestano brine o njima; ako po neophodnosti i kažnjava neke koji su mu pod vlašću, tada u svom srcu ne smatra sebe nimalo boljim od njih;
11) ne govori bez potrebe, a kada govori čini to ne glasno, nego mirno i krotko;
12) nije lakomislen i nije naklonjen smehu;
13) ne pridaje nikakav značaj svojim dobrim delima i trudi se da ih što brže zaboravi.
Sveti Grigorije Sinait razlikuje sedam oblika smirenja: ćutanje, smirenje u mislima, smirenje u rečima, smirenje u odeći, samounižavanje, skrušenost, smatranje sebe poslednjim. Svi ovi oblici smirenja vezani su međusobno i uzajamno rađaju jedan drugoga.
Sveti piše, da postoje dva stepena smirenja: niži i viši. Na nižem se nalazi onaj čovek koji je spoznao da je on gori od svih ljudi, čak i od zlih duhova. Drugi stepen je dostigao onaj koji sva svoja dobra dela pripisuje Bogu i jedino na Njega polaže svoju nadu.
Smirenje se po mišljenju svetih otaca, zadobija sledećim načinima:

*poznavanjem svoje nemoći;
*neprestanim pokajničkim sećanjem na ranije grehove;
*razmišljanjem o velikim podvizima i dobrodeteljima svetih, u poređenju sa kojima naš život i dela ništa ne znače;
*sagledavanjem veličine Božije i naše ništavnosti; razmišljanjem o potpunoj našoj zavisnosti od Boga, bez Kojega mi ne možemo ništa dobro uraditi;
*razmišljenjem o smirenju Gospoda Isusa Hrista, koji je radi nas pretrpeo stradanja i krsnu smrt;
*neprestanim prisećanjem o pogubnosti gordosti, koja se javlja uzrokom svih grehova i koju Bog više od svega ne trpi u ljudima;
*stremljenje u potpunosti ka ispunjavanju svih zapovesti Božijih;
*usrdnoj molitvi Bogu za darovanje velike dobrodetelji smirenja.
Smirenje u savremenom svetu
U uvodu smo govorili o svetoj Tamari, koja je vladala karakterom grozne carice i smirenjem krotke hrišćanke. Tada nas je interesovalo pitanje: kako su se uklapale u njoj te, na prvi pogled protivurečne osobine? Pročitavši knjigu do kraja, čitatelj, verovatno, da je shvatio, da se istinsko smirenje ne može nalaziti u duši čoveka koji nema takva duhovna svojstva, kao što su odlučnost, hrabrost i čvrstina. Samo ovladavši ovim osobinama, moguće je pobediti demone, koji ne podnose smirenje i bez milosti se bore sa onima koji streme da ga zadobiju.
Očvrsnuvši u duhovnim borbama, hrišćani, slično carici Tamari, mogu postati hrabri zaštitnici Otadžbine i Crkve od napada ne samo vidljivih, nego i nevidljivih neprijatelja.
Protivnici Hrista streme da u saznanju pravoslavnih ljudi zamene istinsko shvatanje hrišćanskog smirenja idejom izvrnutoga «neprotivljenja zlu nasiljem».
Stremljenje ka takvom podmetanju naročito je primetno kada kao odgovor na hrabre i čvrste postupke Crkve i hrišćana odjekne bura nezadovoljstava i uznemirenosti u tzv. «sredstvima masovnih informacija». Specijalisti, koji formiraju «društveno mišljenje», iznenada počinju otvoreno učiti pravoslavne jerarhe i mirjane smirenju, izvrćući shvatanje ove dobrodetelji u korist svojih gazda.
Hrišćanin se može spasiti, samo zadobivši smirenje. Podvižnici svih vremena su radi njegovog zadobijanja vodili tešku borbu s duhovima zlobe i sa svojom palom prirodom. U savremenom svetu ova borba nosi još žešći karakter. Kult novca, vlasti, naslađivanja poražava savremeno društvo. Gordost je pronikla u sve sfere čovekove delatnosti i postala je za većinu ljudi središte ličnog života. U takvim uslovima od nas se traži ogromna snaga volje, da bi zadobili dobrodetelj smirenja. Ponekad izgleda, da se ona u savremenom svetu ne može dostići. Ali to nije istina. «Nemoguće ljudima, moguće je Bogu» (Lk.18.27).
Kao u drevnim, tako i u sadašnjim vremenima Bog milostivo gleda na one koji traže spasenje. I sada On daje Svojim vernim slugama blagodatne darove, među kojima i smirenje. Dešava se zadivljujuće: iskvarenost savremenog sveta služi istinskim hrišćanima kao povod za još veće smirenje. Videvši sve prepreke za duhovni život u društvu koje nas okružava, treba da shvatimo, da se spasti sada, kao nikada u istoriji čovečanstva, može samo blagodareći posebnoj pomoći Božijoj. Takvo shvatanje stvarnosti bezuslovno će nas privesti do potpune spoznaje svoje ništavnosti i nemoći, ka potpunom uzdanju u Boga. Ako se to dogodi, mi dobijamo od Gospoda dar smirenja u ništa manjem stepenu, nego što su ga dobijali drevni hrišćani.
preuzeto sa http://www.pravmir.ru/article_533.html
Prevod s ruskog: Nataša Ubović