понедељак, 17. октобар 2011.

MILOST SVETOG NIKOLE


http://www.svetigora.com/audio/by/title/zitije_svetog_nikole_mirilikijskog

MILOST SVETOG NIKOLE


image
U Samarskoj oblasti osveštan je još jedan lekoviti izvor
Kojim bojama bi se mogla naslikati zimska lepota koja me je zadivila? Verovatno, belom i plavom. Beli sneg, plavo nebo, sa sivo-plavim kupolama, bela crkva. Zidovi crkve ukrašeni molitvom, a ona kao da je od belog oblaka, lakog i vazdušnog. Na samom ulazu gori purpurnom bojom usamljena rjabina (drvo divlje oskoruše) i pleni pogled crvenim grozdovima svojih plodova. To je crkva posvećena Svetom Nikoli u Smišljajevku kod Samare.


Služi se molitveni kanon. Unutar crkve u samom vazduhu caruje nešto neobično i neopisivo. Upečatljiva su mlada lica vernika. Neka prirodno jarka svijetlost je u njihovim očima. Posle molitvi sa vodoosvećenjem ide Krsni hod (Litija) oko crkve – bez kapa i toplih rukavica i na minus dvadeset pet stepeni ispod nule. Posle službe mnogi idu da se kupaju na sveti izvor, ali danas, po takvom mrazu, pošli su samo jaki. Krstionica je napravljena od celih brvana, u vidu kućice kao iz bajke. Unutar nje caruje zima – sve je belo. Plafon, zidovi i velika ikona Nikole Čudotvorca, sve prekriveno slojevima inja. Od mraza su mi se prsti zalepili za fotoaparat, a vernici, ništa, skidaju se, idu u vodu… Pevaju tropar Svetom Nikoli i pogružavaju se tri puta sasvim, i glavu. Od svega toga sam silno osetila, eto kakva je sveta Rusija – s Nikolom Čudotvorcem, s kupanjem na mrazu i s belim svetlucavim injem na brvnima boje ćilibara od koje je sagrađena krstionica.
Sedam hiljada jarko crvenih ruža
Nastojnik crkve protojerej Vladimir Semejni ide lagano i brzo, jedva ga stižem. Molim ga da mi nešto kaže o izvoru. A sveštenik žuri na službu.
Ušli smo u omanju prostoriju, pri crkvi, u kojoj živi slepa starica. Rodbina, koja je dobila od nje nasledstvo, zaboravila je na staricu i prepustili su je sudbini na volju. Otac Vladimir je pričestio bakicu, malo je popričao s njom. Takvih odbačenih i nemoćnih ljudi ima mnogo. Irena, koja pomaže pri crkvi, ispričala mi je da sveštenik hoće da osnuje starački dom. U crkvi ima toliko mnogo cveća, ništa slično nisam nigdje u drugim crkvama videla – tu su i palme, i egzotične orhideje, koje teško uspevaju na našim prostranstvima severa.
-Volim cveće još iz detinjstva, - kaže otac Vladimir. – Ispočetka sam ja sam vodio brigu o cveću, ali pojavili su se pomoćnici kojima sam to prepustio.
Sve je počelo kada je Dimitrije, vernik parohije, poklonio hramu sedam hiljada ruža. Nisu imali zemlje okolo, pa su je dovezli. Sve ruže sam posadio sam, ni jednu nikome nisam mogao poveriti tada…
Svako u svome mestu, gge živi, treba da se potrudi da učini život lepšim. U dvorištu višespratnice može se napraviti cvetna leja. Iako okolo budu prljali, gazili, ipak treba skupiti hrabrosti i napraviti da bude lepo. Glavno je da se počne, posle će i drugi da se pridruže i da pomognu. Odrastao sam u prijatnom gradskom dvorištu. Tamo je bilo more cvetova. Rasla je i sremsa, divlje jabuke i višnja. Leteli su leptirići, bubice, uživao sam u tome. U prljavštini i haosu deca rastu sa teškim porocima, ali zato lepota leči.
Lekoviti izvor
- Oče, kada se pojavio vaš lekoviti izvor i kako je to bilo?
-Ranije je u Smišljajevu bilo mnogo jezera, na proleće se voda tako razlivala, da je oko crkve tekla prava reka. Ljudi su se čamcima vozili, vode je bilo mnogo, čak je u Samark bilo moguće uploviti.
Jezero, iza crkve, nastalo je u koritu jednog od potoka. Tamo se ranije vadila glina za cigle. Trgovci su gradili kuće i crkvu. Vremenom je u jarku nastalo jezero, a sa svih njegovih strana tekli su izvori.
Sada se sve promenilo. Grade se zgrade, prave se nasipi za puteve, i jezera su presušila. Pre petnaest godina umesto jezera ovde je bila isušena jama. Jezero su očistili, zemlju vadili i odvozili je kamionima. Posle su rešili da naprave arteški bunar, bar da naprave rukotvorni izvor. Svuda su izvori, ali kod nas u blizini ih nigde nema. Videvši od drugih napravili smo bačvu za vodoosvećivanje i krstionicu.
Potrebno je da moliti se, a po molitvi Gospod osvećuje sve. Ako je s prvim čovekom greh ušao u svet, i sva priroda se uprljala. I Gospod je rekao: «Prokleta neka je zbog tebe zemlja i u znoju lica svog ćeš na njoj raditi», - a sa Vaskrsom Hrista data nam je mogućnost silom Krsta Gospodnjeg da vratimo prirodnu svetost svemu što nas okružuje.
Pre nekoliko meseci, 21 oktobra – na crkveni praznik Tašlinske ikone Majke Božije «Izbaviteljnica od nevolja» odslužio sam molbeni kanon i osveštao izvor. Voda se putem molitve osveštala i postala lekovita..
I sam s radošću idem tamo i kupam se čak i po takvom mrazu. Nedavno sam se okupao, izašao vani i mislim: nekako je danas otoplilo. Pogledao sam na termostat, a na njemu minus 25. Nisam ni primetio da je mraz. Ne dešava se da se svaki dan kupam, mnogo različitih službi imam. Ustanem ujutro iz kreveta, dešava se , sav slomljen, prosto nemam snage. Odem, okupam se na izvoru i tokom čitavog dana onda imam dovoljno bodrosti.
Sve treba raditi s molitvom. Ustanem i pomolim se. Idem po stazici prema krstionici i molim se. Zamolim za oproštenje svojih grehova, zamolim za snagu i čvrstinu. Prekrstim se sam, prekrstim vodu i tri puta pogruzim se potpuno, i glavu. Prvi put kažem: «U Ime Oca, i Sina i Svetog Duha. Amin» Drugi put molim: «Bogorodice, spasi me». Treći put spuštam se u krstionicu sa molitvom Nikoli Čudotvorcu: «Oče Nikola, moli Boga za nas». Vidim mnogi ljudi se prehlađuju, boluju, mene je Gospod ukrepio, i slava Bogu, nisam prehlađen.

image

Na proljeće, na izvoru treba da se popločaju stepenice i ograda prirodnim granitom. Već smo ga kupili. Sada nam prave lepu ogradu na stepenicama. Nagib od sto metara ćemo prekriti kamenjem, posadićemo prirodno zelenilo i ukrasno žbunje.
...Oca su zamolili da pričesti bolesno dete. Priča mi radnica u crkvi, Irena, da beleži u jednu svesku sva isceljenja koja su se dogodila od svete vode sa izvora.
U mnogobrojnoj porodici Lavrentijevih iz Smišljajevke razbolio se sin Anton, žalio se na bol u nogama. Potrajalo je to nedelju dana, a onda je Anton legao sasvim, nije mogao ni da hoda i plakao je od bola. Mališan je sam zamolio da ga odnesu na izvor Nikole Čudotvorca. Cela porodica se pomolila za zdravlje Antona. Bilo je već kasno, krstionica je bila zatvorena, stoga su odlučili da ga prinesu izvoru i obliju Antonove noge pravo pod mlazom česme gde se pune flaše vodom.  Opet su se smireno pomolili, i krenuli kući polako, ali mališan je išao sam.
Odmah posle molitvenog kanona, u nedelju, nekoliko vernika se skupilo da odu na izvor. Jedna žena se žalila na glavobolju, a neko joj je predložio da se okupa na izvoru. Ona nije htela i odgovorila im je da ona u to ne veruje. Onda joj je majka Antona ispričala o čudesnom isceljenju njenog sina i ipak je nagovorila da pođe. Žena se posle umivanja izlečila i sad sve ljude zove da dođu i da se iscele na izvoru Nikole Čudotvorca.
Pre jedno mesec dana, Igor Gogovačev, lekar hitne pomoći se osećao loše. Svi simptomi su ukazivali na prehladu. Ujutro, za vreme Liturgije, celim telom se Igor osećao slomljeno. Posle molitve sa vodoosvećenjem oblio se vodom u svetom izvoru Nikole Čudotvorca i odmah je osetio lakoću u celom telu. Uveče od prehlade nije ostalo ni traga. Igor je čak posumljao i pitao je ženu: «Da li sam ja bio bolestan ili mi se samo tako činilo?»
Ljudmila Komarova je doputovala iz grada Zainska. Tokom dva meseca nije propustila ni jednu službu u hramu Nikole Čudotvorca. Ispočetka se žena na izvoru samo oblivala vodom, i od toga su počele da joj prolaze mnoge bolesti. Ljudmila je uvidela poboljšanje svog zdravlja i uskoro se sasvim okupala u samom izvoru. Posle njenog potpunog isceljenja ženi se javio Nikola Čudotvorac i rekao joj da svim ljudima priča o svom čudesnom isceljenju.
Brigada čistača
Otac Vladimir nam je ispričao da nije samo jedan izvor kod crkve osveštao. Godine 1999. sam s mališanima išao u Studeni jarak. Tamo pod Lisom planinom izbijaju iz zemlje mnogobrojni izvori. Pet godina ranije na dan Uspenja Majke Božije osveštao sam jedan od njih. Na obali Volge je pored mene stajalo pedesetak vernika iz hrama Nikole Čudotvorca i deca iz raznih škola. Od tada sam zajedno sa decom pazio na čistoću oko izvora. Dva puta godišnje, u proleće i leto, sređivali smo ih. Pre čišćenja odslužim molitveni kanon, blagoslovim sve na rad. Bez ovoga nikako ne može, svako dobro delo treba početi s molitvom, a ovde je i teren opasan - strma litica i kamenita obala.
Nešto se strašno dešava u poslednje vreme, prosto lavina prljavštine se obrušila na obale prekrasne reke Volge. Kupujem ogromnu količinu vreća i učenici u njih skupljaju svo smeće. Svaki put tražim dobročinitelja koji nam obezbedi prevoz, i onda deset a nekada i petnaest tona otpada odvozimo van grada, na smetlište. Treba urediti naš grad da bude čišći. Biće naš grad lepši, uredniji – i ljudi će tada biti bolji.
Zar se deca ne protive tome, neće svako umesto drugih da čisti?
Radio sam u školi, po svojoj prvoj profesiji sam biolog. Razumem decu i volim ih. Oni su svi tako interesantni, prema njima se treba odnositi nežno i sa ljubavlju, tada će i oni otvoriti dušu. Oni sve osećaju.
Pričam dečici kakva je blagodatna potreba da se očisti od smeća Božiji svet. Priroda će uzdahnuti slobodno, a oči će se obradovati čistoći. Deca i sama posle ovakvih radova ne prljaju.
U povratku smo se vraćali autobusom, i jedan mališan, pošto je pojeo bombonu, hteo je da baci papirić kroz prozor. A onda se prisetio: «O, šta ja to radim». Kada deca sama učestvuju u spremanju, tada postaju i odgovornija. I prema prirodi se odnose pažljivije. Mnoge školarce ja vučem i zovem na čišćanje – Iz Keramike, iz Žaleksejevke, iz Zubčaninovke i iz grada. Fotografišem ih kako čiste smeće, a onda napravimo u školi izložbu fotografija. Deca gledaju i vide sebe kako rade, vide plodove svog rada. A sledeće godine već povedu sa sobom i svoje drugare.
Molitva roditelja
U crkvenom kiosku sam upoznao majku oca Vladimira i pitao sam je kako je počeo njen sinčić Vladimir da ide u crkvu?
- Svakog utorka u crkvi Pokrova Presvete Bogorodice stajala sam na molitvenom kanonu ispred ikone Majke Božije «Pomoć stradajućih» i molila sam Gospoda da spase moje sinove. I tako mnogo godina. I prisnio mi se proročki san. Idem sa ocem po polju. A ono svo zaraslo korovom i bodljikavim trnjem. Usred tog polja rastu dve breze. Bele- bele. Vrhovi njihovi u samim oblacima, ne mogu se videti. I osećam da su to moja deca, da oni umiru usred trnja. Živica već počinje da se penje i da guši breze, a ja hoću da ih spasem. Golim rukama kopam zajedno sa ocem zemlju, pazljivo vadim svaki korenčić. Probijamo se kroz trnje. Izgrebali smo se, ali smo presadili breze na otvorenom i lepom brdašcetu.
- Bukvalno nedelju dana posle ovoga sna,–u razgovoru nam se pridružio otac Vladimir; - brat i ja, iako se nismo ništa dogovarali ranije, odlučili smo da odemo u crkvu. U srcu nam se pojavila želja – trebamo ići u crkvu. I mi nezavisno jedan od drugoga istoga dana smo došli na službu. To se nije samo tako dogodilo, Gospod je uslišio molitvu naših roditelja.
U duši sam odlučio da idem u crkvu, ali ovu tajnu nisam mogao otkriti ni svome bratu. I on nije mogao da podeli sa mnom ovu tajnu. Iznenada obojica smo u istom danu pošli u crkvu.
U to vreme sam imao 30 godina, živeo sam odvojeno sa svojom porodicom. Brat je imao tada 28 godina.

image

-Da li je i vaš brat postao sveštenik?
- Nije. On je vredan vernik parohije muškog manastira posvećenog Svetom Hristovom Vaskrsenju. Brat i ja smo vaspitani u dobroj i složnoj porodici. Mama je uvek verovala u Boga, tata je ispočetka bio nevernik, ali s godinama je spoznao da bezverje nikuda ne vodi. I u pedesetim godinama on i majka su se crkveno venčali, krenuli na službe u crkvu.Tata je bio direktor inžinjeringa, na odgovornom mestu. Mogao je ostati bez posla ako bi ga neko prijavio «gde treba» o njegovom posećivanju crkve. Mama je tih godina radila u fabrici čokolade, i mnogi ljudi su tražili od nje da ih posavjetuje i molitveno da im pomogne. Tada su gotovo sve crkve bile zatvorene, ali moja mama je iskreno verovala i molila se za Rusiju i svoju decu.
...Jedna od vernica crkve Nikole Čudotvorca pomogla mi je da ponesem vodu iz svetog izvora i ispričala mi je sledeću priču. Otac Vladimir voli da ide u šumu, u prirodu biciklima. On i njegov sin su imali bicikle, koji su stajali prosto u dvorištu. Ali neko se prelestio i ukrao ih. Znao je da krade od sveštenika, ali ih je sveedno ukrao. Posle nekog vremena vozi se otac Vladimir autobusom, i do njega je seo čovek. Plače i moli ga da mu oprosti za krađu bicikala. Posle toga ceo njegov život je bio uništen. Porodica se rasula, njega predali na sud i zatvorili. Sada kad je izašao na slobodu, zdravlja nema. Eto kakva poučna priča. Mislim da će se otac Vladimir pomoliti za njega – i da će jadniku sve doći na svoje mesto.
Na fotografijama: Crkva Svetog Nikole u Smišljajevku, nastojnik crkve protojerej Vladimir Semejnov; U krstionici na svetom izvoru
Olga Kruglova
Prevod s ruskog: Nataša Ubović
Izvor:www.cofe.ru/blagovest/