Moj prvi susret sa arhimandritom Dionisijem došao je, možda ironično, putem i-mejla. Ironično zato što sam se, uprkos izrazito modernim sredstvima njegove komunikacije, po primitku odgovora osjećao kao da sam vraćen u vrijeme od prije hiljadu godina, u doba kada je umjetnost pisanja poslanica bila duboko poštovana i kada su se proučavali oblici duhovnog propovijedanja. „Gospodine Hamilton, dragi u Gospodu,“ počinje pismo, „radujte se u Gospodu. Bila mi je velika čast da primim Vaš mejl od 11. septembra, naročito nakon preporuke našeg cijenjenog, zajedničkog prijatelja, u mom slučaju dugogodišnjeg, veoma mudrog oca Vasilija Peningtona. Molim Vas, oprostite mi, jer od dana kada sam primio Vaše pismo, pa do sada, bio sam odsutan... Ja ću biti u Grčkoj, u manastiru Vozdviženja Časnoga Krsta... i tamo ću Vas čekati da Vas ugostim koliko god dugo želite, i tu takođe možemo razgovarati o svim temama koje ste naveli u Vašem pismu.“ Imajući odgovor poznatog hrišćanskog pravoslavnog starca na oba zahtjeva, i za intervju za naš magazin i savjet o našem predstojećem hodočašću na Svetu Goru, legendarnu „Svetu planinu“ u samom srcu pravoslavnog monaštva, bio sam veoma zadovoljan primivši tako topao i velikodušan odgovor. Nakon duge liste prijedloga za moj put, starac je dodao još nekoliko ljubaznih riječi poštovanja i uvažavanja, zaključivši sa sljedećim: „Moja duša drhti od straha da moj odgovor nećete dobiti na vrijeme.“
U pravoslavnim tekstovima čitao sam o dubokoj poniznosti koja zrači iz mnogih svetih staraca – ljudi za koje je rečeno da je njihov život duboke, mislene molitve i asketizma iz njih otklonio čak i najmanje zrno brige za sebe. Ali nekako, i pored svih mojih istraživanja po spisima, nikad nisam očekivao da ću dobiti mejl ni izbliza sličan ovom. Kada sam počeo da kucam svoj odgovor, imao sam nesumnjiv osjećaj, čak preko optičkog vlakna, da čovjek koga sam pronašao nije bio običan čovjek.
Od samog početka našeg istraživanja o ovoj temi, ideja razgovora sa pravoslavnim starcem o ljudskom egu bila je intrigantna. Iako je to tradicija u kojoj niko od nas nije mogao da tvrdi stručnost, bili smo svjesni da su pravoslavni hrišćani, kada je riječ o definisanju neprijatelja duhovnog puta, klasa za sebe. Ovoj drevnoj, mističnoj grani Hrišćanstva, koja je odvojena od Katoličke crkve od 1054. godine, potpuno pročišćenje ljudske ličnosti od egoizma, sebičnosti i svega drugog što ometa njegovu sposobnost da reflektuje svjetlost od Boga, jeste i oduvijek je bio prvi i krajnji cilj duhovnog života. U svetim knjigama naziva kao što su Ljestvica Svetog Jovana Lestvičnika i Filokalija (doslovno „ljubav prema dobrom“, kod nas poznatog kao Dobrotoljublje, op. prev.), pravoslavni starci još od trećeg vijeka pišu sa žarom i preciznošću o punokrvnoj „duhovnoj borbi“ u koju se iskreni tragalac mora uključiti, ukoliko on ili ona žele imati bilo kakvu nadu da poraze „demone“, u okviru tog upornog napada sve novijim i kreativnijim metodama. Na jednoj od bezbrojnih stranica u Filokaliji, pustinjski monah iz četvrtog vijeka, sveti Jovan Kasijan piše: „Teško je boriti se protiv ega, zato što ima mnoge oblike i javlja se u svim našim aktivnostima... Kada ne može zavesti čovjeka ekstravagantnom odjećom, onda pokušava sa pohabanom. Kada ne može časno da mu laska, onda ga naduva navodeći ga da trpi ono što se čini nečasnim. Kada ne može da ga ubijedi da se osjeća ponosnim svojim prikazivanjem rječitosti, onda ga zavodi ćutanjem kako bi on pomislio da je dostigao mir... Ukratko, svaki zadatak, svaka aktivnost daju ovom zlonamjernom demonu priliku za napad.“
Dok se sama riječ „ego“ pojavljuje u više savremenih prijevoda i komentara, čak i kroz veoma stare pravoslavne tekstove, postoji bezbroj preporuka o opasnosti od samoljublja, samopoštovanja i „najkobnijeg demona“ – gordosti. Smatran od strane hrišćana grijehom što ne samo da je zaveo Lucifera, najvišeg Božijeg anđela koji je izgubio kontrolu usljed vatrene sudbine, već je i Adama i Evu poveo u izgnanstvo iz Raja na zemlji, na gordost se, između ostalog, gleda i kao na „majku svih nevolja“ i kao na „prvi izdanak đavola“.
Da bi se borili protiv podmuklog ega, koji je tako odlučan da iznutra narušava naš duhovni napredak, monasi i monahinje hrišćanskog Pravoslavlja slijede strogi sistem duhovne discipline, uključujući bezglasnu misaonu molitvu, duhovna izučavanja, zajednička bogosluženja – i često krajnje stroga djela asketizma. U uvjerenju da je život stalnog samoodricanja i patnje savršen život, ovi ljudi u tjelesnom uzdržanju i crnim mantijama redovno se odriču hrane, pića i sna tokom dužeg perioda, u cilju pročišćenja od „svjetovnih strasti“ i da bi se više približili Bogu.
Iz pravoslavnog kalendara možemo naučiti da tokom godine više od polovine dana čine zapravo dani posta! I nakon čitanja opisa strogog dnevnog monaškog rasporeda koji se i dalje primjenjuje u pravoslavnim manastirima, ostao sam zatečen saznanjem da monaška praksa pojedinačne molitve, rada i bogosluženja, koja počinje u ponoć, često ne završava do deset ili jedanaest časova sljedeće večeri. Kako sam nastavio istraživati raspored, da bih shvatio kada oni spavaju, dobio sam informaciju od jednog oca da je, u stvari, sasvim uobičajeno da monasi u cijelosti spavaju svega jedan ili dva sata noću.
Zatim, tu su prave askete...
U hladnim, pustim pećinama na visokim padinama Svete Gore (velikom, surovom poluostrvu potpuno posvećenom monaštvu) pustinjaci provode decenije u ličnim molitvama, često opstajući na svega „malo starog hljeba i vode“. Ova drevna pustinjačka tradicija potiče još iz vremena prvih pustinjskih Otaca, koji su u trećem vijeku napustili svijet kako bi živjeli usamljeničkim životom. Čitajući o često zahtjevnim asketskim podvizima, ja, bez obzira na sve to, nisam mogao sebi pomoći a da ne budem ponizan i inspirisan do koje mjere su ovi ljudi bili voljni ići u potrazi za najvećim životnim ciljem.
Jer, kao što je rečeno iznova i iznova, asketizam praktikovan od strane pravoslavnih hrišćana nije asketizam zbog njega samog, već isposništvo u potrazi za veoma specifičnim, božanskim završetkom – ostvarenjem koje je postalo poznato pod nazivom „oboženje“. Za razliku od zapadnog hrišćanstva, koje je pod učenjem prvobitnog grijeha sklono naglašavati čovječanstvu svojstvene slabosti i nesavršenosti, pravoslavno učenje tvrdi da za ljude ne samo da nije moguće, već je neophodno da se potpuno preobraze kako bi zračili Božanskim likom. Navodeći riječi i primjer Isusa Hrista koji je rekao: „Budite vi dakle savršeni, kao što je savršen Otac vas nebeski“ (Mt. 5, 48), pravoslavni monasi teže da se pročiste od bilo kakvog traga ega i čineći to postaju besprijekorna lađa slave i djelovanja Boga u ovome svijetu. Kao dokaz da je ovo dostignuće uopšte moguće – ostvarenje koje se smatra ličnom svrhom svakog ljudskog života i životnom krvlju svih pravoslavnih težnji – pravoslavci uvijek ukazuju na jedno: njihovo dvije hiljade godina dugo svetačko naslijeđe, svetu lozu muškaraca i žena neprekinutu još od vremena apostola.
Zaista, u našem istraživanju pravoslavnog misticizma na ovu temu, ono što je najsnažnije zaokupilo našu zajedničku maštu jeste ubjeđenje, među toliko onih sa kojima smo razgovarali, da u stvari i danas postoje živi muškarci i žene istog duhovnog dostignuća kao stari bogonosni učitelji, čiji je život opisan u spisima. Zahvaljujući našem entuzijazmu uspjeli smo razgovarati sa takvim pojedincem, što je bio rezultat naše sveobuhvatne potrage za prosvjetljenim pravoslavnim starcima, potrage koja nas je na kraju dovela do arhimandrita Dionisija.
Rođen i odrastao u malom gradu na sjeveru Grčke, od početka je bilo jasno da otac Dionisije neće naći svoj dom u svijetu. Potekavši iz pobožne porodice, sa precima u sveštenstvu, u dobi od sedamnaest godina otišao je od kuće da utoli svoju čežnju prema duhovnome, u istorijski manastir na vrhu litice - Velike Meteore u centralnoj Grčkoj. Tamo sreće svog duhovnog oca, naširoko poštovanog starca, arhimandrita Emilijana, te biva postrižen u život odricanja. Kada je, nekoliko godina poslije, grčka turistička industrija preuzela sve osim drevnog manastirskog kompleksa Meteori, starac Emilijan i njegova grupa monaha seli se u udaljeni manastir na Svetoj Gori i počinje, svojom revnošću za svetim životom, uz pregršt novih bratstava, osvježavati opadajuće drevno monaško utočište.
Otac Dionisije bio je jaka svjetlost od samoga početka, poznat po svojoj nepokolebljivoj predanosti svom starcu i svom duhu nesebičnog davanja, koje je dijelio svima koji su dolazili u posjetu manastiru, smještenom visoko iznad Egejskog mora. To je bio taj duh darežljivosti i strasti prema monaškom životu koji će, ubrzo, donijeti pozive iz Evrope i Amerike, a koji su ga na kraju odveli daleko od „planine tišine“, kako je nazivao svoj dom, da pomogne drugima na njihovom putu. Nakon odlaska sa Svete Gore, arhimandrit Dionisije služio je na više različitih mjesta u Grčkoj, Evropi i Americi, na kraju provevši nekoliko godina kao iguman manastira Časnoga Krsta u Jerusalimu. Vrativši se nedavno u Grčku, gdje mu je dato ostrvo na kome će uskoro sagraditi manastir da bude dom njegovoj monaškoj zajednici, on takođe nadgleda novoosnovani manastir izvan Atine, gdje je okupljeno oko četrdeset mladih monahinja iz različitih dijelova svijeta. To je bilo mjesto gdje sam imao sreću da provedem vikend sa ovim ozarenim starcem prošle jeseni, razgovarajući o pravoslavnom učenju o egu, kao i o slavi i slobodi koje čekaju one koji uspiju u svom životnom nastojanju da žive van svojih granica.- Šta je ego?
- Kada je Satana, koji je bio prvi i najviši anđeo, odvratio pogled od Gospoda i usmjerio svoju pažnju na sebe, tada smo dobili prvo sjeme ega. On je sklonio svoje duhovne oči od pogleda na Svetu Trojicu, od pogleda na Gospoda, i pogledao je na sebe, počevši razmišljati o samom sebi. I on reče: „Ja želim staviti svoj prijesto na najviše mjesto, da budem kao On.“ Od tog trenutka je počela istorija, stvarnost i postojanje ega – koji zapravo nije stvarnost već odbijanje stvarnosti. Ego je cvijet koji dolazi nakon smrti ljubavi. Kada ubijemo ljubav, rezultat je ego.
- Koji je karakter ega? Kako se on manifestuje u ljudskom biću?
- Onda kada ne vjerujemo. Ego se rađa kada ne vjerujemo drugima. Kada se plašimo drugih, kada trebamo oružje protiv drugih, onda nam treba ego zato što živimo na pogrešan način. Mi mislimo samo na sebe, i vidimo samo svoj ego. Ali kada vidimo druge, kada vjerujemo jedni drugima, nema potrebe za egom, nema razloga za ego, nema mogućnosti za ego.
- Dakle, na neki način Vi ste onda govorili o tome da je ego nastojanje na našem razdvajanju, našoj nezavisnosti?
- Da, na našoj samoći. Našoj potrebi da budemo sami, da imamo naš vlastiti način razmišljanja koji nas zadovoljava i čuva našu ličnost na pogrešan način.
- Stavljajući nas za prve i glavne?
- Da. I Hristos je rekao: „Posljednji je prvi.“ Zato kada želite da budete zadnji i kada birate posljednje mjesto, tek onda možete nazvati druge vašim prijateljima.
- Ego, taj osjećaj samovažnosti o kojem ste govorili, često je opisan u Filokaliji i drugim spisima kao glavnim neprijateljem duhovnog tragaoca, sa kojim ovaj mora da se bori u svojoj potrazi za zajednicom sa Bogom. Zašto se ego smatra tako teškim protivnikom na tom putu?
- To je tako moćan neprijatelj unutar nas samih. Mi smo neprijatelji sami sebi, kao Adam i Eva u raju. Naravno, zmija je govorila sa Evom. Ali ona je mogla da je izbjegne. Zmija joj je rekla: „Gospod ti je lagao“, ali da je ona vjerovala Gospodu ne bi ni započinjala razgovor sa zmijom. I Adam je, takođe, izgubio svoju komunikaciju sa Gospodom i ostaše sa svojim egom. I dva ega su radila skupa, Adam i Eva.
Ego je pravi neprijatelj. To je neprijatelj zato što je protiv ljubavi. Kada gledam na sebe, ne volim druge. Kada za sebe želim da uzmem ono što je tvoje, postajem ubica svoga brata, kao što je Kain ubio Avelja. Kada želim da zadovoljim sebe, ovo zadovoljenje se dobija žrtvovanjem slobode drugih. Onda moj ego postaje moj gospodar, moj bog, i nema jačeg iskušenja od ovoga. Zato što je naš, ovaj ego može nam se činiti dijamantom. On sjaji kao zlato. Ali nije zlato sve što sija. Ego je kao vatra bez svjetlosti, vatra bez toplote, vatra bez života. Čini se kao da ima mnoge strane i mnoge mogućnosti – ali šta je tu mogućnost? Šta je ego? Samo sredstvo kojim ja štitim sebe kao da sam u borbi, kao da je svaka druga osoba moj neprijatelj, i jedina stvar o kojoj mi je stalo jeste da dođem do pobjede.
- Rečeno je, od strane nekih od najvećih duhovnih ličnosti, da kada neko ozbiljno zauzima duhovni put, često se suočava licem u lice sa svojim egom na način na koji nikad ranije ne bi mogao ni zamisliti. U opisu njihovog suočavanja sa egom, mnogi svetitelji su ga okarakterisali kao gotovo đavolsku snagu koja ne želi duhovni život, ne želi Boga, ali želi da učini sve što može da omete naše prosvjetljenje, da potkopa našu čvrstu odluku da ostanemo na tom putu.
- Sveti Pavle je divno pisao o ovom događaju, ovoj borbi unutar ljudskog srca. On kaže: „Postoji još jedan zakon u meni koji mi govori da odbijem volju Božiju, da radim stvari protiv Njega, da odbijem blagodat. On pokušava da me održi u prošlosti, u mom starom životu, da me udalji daleko od Gospoda, da me spriječi da slijedim Gospoda.“ Zato kažem da je najveći problem čovječanstva u svakoj pojedinačnoj osobi, ne izvan nje. Za to trebamo duhovnike. Za to trebamo duhovne ljekare. Trebamo hirurga, trebamo operaciju, jer trebamo da nešto odstranimo iz srca.
Mi ne razumijemo da ovaj neprijatelj, koji se nalazi unutar nas, nije naš; on nije naša ličnost. On je samo iskušenje. To je srž problema sa egom. Mi ujedinjujemo našu ličnost, koja je neprocjenjiv događaj, sa našim greškama. Mi zbunjujemo našu ličnost sa našim grijehom; mi vjenčavamo ove dvije stvari, i imamo pogrešnu sliku o tome ko smo. Mi ne znamo ko smo, i trebamo nekog da nam pokaže ko smo mi; trebamo nekoga da nam otvori oči kako bismo bar vidjeli našu tamu.
Postoji jedan mistik, najveći od mistika, sveti Grigorije Palama. Trideset godina on se molio samo ovom molitvom: „Prosvijetli moju tamu. Prosvijetli moju tamu.“ Nije pominjao ime Gospodnje, zato što je osjećao da nije dostojan da spomene ime Njegovo. Nije se obraćao nikome, ali je izgovarao ovu molitvu danju i noću, više nego što je disao. Jer sve što je znao o sebi bila je njegova tama. I on je govorio nekome – kome drugom, nego Hristu, Koji je rekao: „Ja sam svjetlost.“ Ali on je samo govorio: „Prosvijetli moju tamu.“
- Pokaži mi moje greške?
- Ili dođi u moju tamu, i spali je. Zapali vatru u njoj, i učini svjetlost u njoj. Najveća stvar koju možemo učiniti u našem životu je da otkrijemo da smo mi sami ništa. Mi smo tama. Mi smo prah.
- Ego je često okarakterisan u duhovnoj literaturi kao lukav i oportunistički protivnik, sposoban da preokrene bilo koju situaciju u svoju korist, u svom pokušaju da ometa naš duhovni napredak. Šta osjećate da je najvažniji kvalitet, u okviru pojedinačne osobe, koji nam može pomoći da pobijedimo u ovoj borbi protiv pametnog i stalno promjenljivog ega?
- Pokajanje. Prepoznavanje naših grešaka i naših grijeha, to je najveća stvar koju možemo da učinimo. Ne da prepoznamo naše grijehe u cilju da bismo uspjeli u nečem drugom, već samo da bismo vidjeli istinu o nama samima. Sveti Isak, veliki mistik Crkve, rekao je da je onaj ko prihvati, ko razumije, ko prepozna svoj grijeh pred Gospodom, u stvarnosti najveći. On je veći od onoga ko je naslijedio cijeli svijet, ko hrani sve ljude, ko čini čudesa, ko vaskrsava mrtve. Ovaj čovjek, prvi, veći je zato što nikad ne može da padne. On ima stabilnost, nivo, mjesto na kome može razgovarati sa Gospodom. On ima mjesto na kome može prizvati Gospoda svojim suzama, svojim pokajanjem, razumijevanjem da je uradio pogrešno. I odmah mu postaje jasno. Svjetlost dolazi iz njega. On postaje duhovni ljekar, učitelj ili otac, zato što ga nije strah da prepozna grijehe. Za njega nije problem da kaže: „Oprostite mi, bila je moja greška.“ To je ključ da se pobjegne od svih đavoljih kapljica.
- Da li bi bilo tačno okarakterisati ovaj kvalitet koji opisujete – spremnost za iskrenim suočavanjem sa samim sobom – kao poniznost?
- Nije poniznost. Poniznost je rezultat. Bilo bi bolje reći „mudrost“. Mi tjeramo sebe da budemo smjerni. Ali prepoznati svoje greške – kakve to ima veze sa poniznošću? Moram biti smjeran kako bih prepoznao svoje greške? Ne. Ja moram da ih vidim. To je hitno. To je moj način da opstanem u narednoj sekundi. Kako mogu opstati sa svojim greškama u prethodnoj sekundi? Pred kim? Pred samim sobom – kako mogu biti sa svojim greškama, sa svojim grijesima? Moram reći: „Ja sam to uradio!“
Dostojevski je to tako krasno izrazio u Zločinu i kazni. Glavni lik, Raskoljnikov, ubija nekoga, i skoro odmah shvata šta je učinio. On to ne prepoznaje sam, već pomoću strogih, teških riječi prostitutke Sonje, koja mu reče: „Vidi šta si učinio.“ Ona ga vodi na sred trga, da pred svim ljudima kaže šta je učinio. I on to radi. On priznaje. On kaže da drugačije ne bi opstao, da bi morao počiniti još više i više zločina. I on prihvata kaznu suda da ide u najteži zatvor na najmanje dvadeset godina. I on odlazi, i tamo osjeća lijek u srcu. I on uzima taj lijek. Mi imamo problema u životu zato što ne želimo da prihvatimo ili prepoznamo naše grijehe. I to je ključ. Šta drugo imamo da ponudimo jedni drugima? Zlato, novac, požudu, hranu? Ne. Samo da prepoznamo naše grijehe i odmah imamo novi svijet.
- Vi izgleda da govorite o nekoj vrsti duboke savjesti koja se budi kada se suočimo sami sa sobom.
- To je ljubav. Ljubav je više od savjesti. Savjest je nešto što vam kaže: „Učinio si to, učinio si to, učinio si to.“ To je kao da smo pod našim ličnim sudom. Ali ljubav je nešto mnogo više. Ljubav nas čini spremnim da platimo za grijehe drugih. To je mnogo veći korak. Ne samo da prepoznamo vlastite grijehe, već da možemo da platimo za grijehe za koje nismo odgovorni, kao što je Hristos učinio. To je ljubav.
- Spisi hrišćanskih Otaca govore o cilju duhovnog puta kao o preobraženju ljudskog bića u potpuno drugačiji poredak ljudskog postojanja – onaj u kome je ego ubijen, i mi smo, u određenom smislu, preporođeni. Šta to znači da je ego umro? I u kom smislu smo preporođeni?
- Gospod nas poziva da se preobrazimo. On želi da nam da našu stvarnost, naše stvarno biće, koje smo izgubili. I u duhovnom životu, naročito u monaškom životu, ovaj ego se zaista može preobraziti, baš kao kada su učenici, slijedeći Hrista na vrh planine Tavor, svjedočili preobraženju njegovog tijela u svjetlost. Mnogi očevi objašnjavaju da se ovo preobraženje zapravo nije desilo Hristovom tijelu, već očima njegovih učenika. Zato što su se, u tom trenutku, njihove oči preobrazile, i mogli su vidjeti ono što je Hristos oduvijek bio – blistavost, puna svjetlost. Kroz njihovu poniznost, slijedeći Hrista, oni su dovedeni na vrh te planine da uživaju u toj stvarnosti. I bilo ko od nas može dobiti taj blagoslov. Naša priroda može biti preobražena.
Ovo preobraženje je naš stvarni napredak, naš istinski rast. Nije bitno koristiti naš duhovni život u Hristu da postanemo bolji, da postanemo pametniji, da znamo više stvari, da imamo više prijatelja, da utičemo na druge, da imamo autoritet i moć, da imamo novac, dobro zdravlje, dobro ime i lijepo lice. Samo je bitno šta se nalazi unutar našeg srca. Važna stvar je da u svakodnevnom postupanju tamo ne smije biti niti zrno ega u području našeg srca. Jer kada iskušenje dođe, ono može uništiti kvalitet života i odnose među ljudima. Gospod nas je učio da budemo budni sve vrijeme i da Mu se molimo, da kažemo: „Zaštiti nas i ne dozvoli da padnemo u napast.“ Kroz ovu zaštitu od iskušenja, možemo se veoma jasno zagledati u svoje srce. I slijedeći najjednostavniji, normalan život, možemo se pročistiti, očistiti naš duh i naš um. Veoma je lako, nakon toga, da dođe Duh Sveti. To je kao u Evharistiji, mi smo svi skupa spremni u crkvi sa hljebom i vinom. Mi se molimo, i Duh Sveti silazi i čini hljeb i vino tijelom i krvlju Hristovom. Na isti način, možemo se pročistiti, i Duh Sveti dolazi i preobražava nas na sve načine o kojima smo čitali u knjigama, i donosi nam mnogo više iskustava koje niti jedna knjiga na svijetu ne može da sadrži.
- U pravoslavnoj tradiciji bilo je dugogodišnje nasljeđivanje prosvijetljenih duhovnih otaca, sjajnih ličnosti, koji su pokazali vlastitim životima mogućnost uništavanja ega i otkrivanja novog života u Bogu. Koji su znaci onoga ko je osvojio duhovnu bitku? Kako se izraz ličnosti mijenja kod onih koji su se istinski izdigli iznad ega?
- On je uvijek spreman za svakoga. On nikad nije, niti kaže niti osjeća da je umoran. On je radost. Uvijek je spreman da daje. On postoji samo za druge. On je spreman da služi svima. Nikoga ne osuđuje, uključujući najvećeg grešnika. On je tu kao dijete, ali carsko dijete. Ko smije da dira carevog sina? Ko smije da dira mladunče lava znajući da je njegova majka lavica u blizini? Postavivši stvari na ovaj način, Vi ste kao malo jagnje među vukovima, ali Vi se ne plašite. Vi se tu nudite, primate svakoga, volite, služite, molite se za svakoga i spremni ste da umrete u svakom trenutku, i u tome, Vi ste totalno i potpuno slobodni. Sve su to plodovi ljubavi, zato što postajemo izvor ljubavi. Takav je čovjek bez ega. To je preobražaj. To je kao da smo mi divlje, staro drvo masline i nama treba nešto što će ući u nas i transformisati naše stablo u dobro, plodonosno drvo. Čovjek bez ega je čovjek sa Bogom, čovjek sa Duhom Svetim.
Kada ste spremni da umrete za bilo koga u bilo kom trenutku, kada volite, kada poštujete, kada klečite pred drugim, to je kao da ga pripremate da bude spreman za operaciju; ali Vi pri tome ne sudite nekome niti osjećate da mu je potrebno nešto od Vas. Kada ste savršeni pred Njim – a mi možemo biti savršeni, u stvari, mi moramo biti savršeni; to je glavna potreba – onda tu potrebu ljudi odmah trebaju, znaju, razumiju. Veoma brzo svako dolazi da zauzme mjesto pred takvom osobom, ispred duhovnog sina ili duhovnog oca.
- Da li je to takođe i Vaše iskustvo, da duhovni otac koji je istinski izdignut iznad ega ne samo da inspiriše ljude da dosegnu njihov najveći potencijal, već i da predstavlja krajnji izazov egu onih koji dolaze da ga vide?
- Apsolutno. U stvari, u prisustvu takve osobe, đavo odmah izlazi. I Vi možete veoma jasno vidjeti kako đavo čini ljude ludim ili ljutim ili nepristojnim, čak i kad ništa niste rekli. Samo zato što ste Vi prisutni, oni eksplodiraju. I možete vidjeti užasne stvari u ljudima, gdje biste inače vidjeli samo ljubazne ljude sa kravatama i zlatnim nakitom. Kada se pojavi neko ko utjelovljuje Duh Božiji, tada možete vidjeti ono što biste vidjeli kada je Isus hodao zemljom. Demoni koji su bili u ljudima rekoše: „Hej, ko si ti? Ti si došao da nas staviš u nevolju.“ Neki su bili sablažnjeni Njime, drugi su razmišljali kako da Ga ubiju, a ostali su smišljali stvari protiv Njega. On je odgovorio, ne onome što bi oni rekli, već onome što su oni mislili. A isti Duh Sveti živi u duhovnicima, i on može takođe stvoriti ovakav vid sukoba. Ovo se dešava jer druga osoba shvata da se ne može igrati sa takvim čovjekom. On se ne može sakriti od takvog čovjeka.
- U hrišćanskim spisima, neprijatelja duhovnog puta često nazivamo dramatičnim terminima kao Satana, Lucifer, đavo. Da li je Satana jednostavno metafora za ljudski ego? Ili je to nešto nezavisno od nas?
- Satana je učitelj. A ego je sredstvo kojim mi ispunjavamo njegovu teoriju. Živjeti od našega ega, to je kao paliti tamjan njemu. Kada ga namiriše, onda dolazi. To mu je poznato; to mu je rod, njegov jezik, njegov dijalekt. On to voli. Tako on dođe, i onda počinje da se druži sa našim egom. Zatim počinje da se zbližava sa nama.
- Dakle, da li biste rekli da Satana postoji, u tom smislu, u vidu bezlične sila zla koja djeluje u okviru nas samih kao ego? Ili bi bilo preciznije da kažemo da je ego već u nama, i da je Satana glas iskušenja kojega ego sluša?
- Ovo drugo. On nema ovlast da radi preko našeg ega. Mi smo sve vrijeme slobodni da sami odlučimo.
- Postoje mnogi duhovni autoriteti na modernom Zapadu koji pokušavaju da dovedu ideje zapadne psihologije o tome kako se nositi na duhovnom putu. U stvari, sada se obično smatra da u cilju izdržavanja teškoća na duhovnom putu osoba prvo mora da razvije snažan ego, snažan osjećaj sebe. Jedna izjava, koja je gotovo postala uvjerenje u mnogim duhovnim krugovima, jeste: „Prvo morate postati neko, prije nego što budete niko.“ Šta Vi mislite o ovoj ideji?
- To je kao kada kažete: „Mi prvo trebamo postati šef mafije, kako bismo onda postali predsjednikom.“ Ili: „Prvo ću raditi skupa sa đavolom; napraviću zajedničku firmu sa njim, tako da mi on obezbijedi sve što mi treba, ali zato što sam pametniji od njega, ja ću svoju snagu iskoristiti za dobro.“
Dobro je poslati dijete van da studira, da uči pjevati, da trenira atletiku, da bude dobro obrazovano, da ima ekonomsku osnovu sa kojom će krenuti u životu. Ali koliko često vidimo da su se srušili snovi bogatih ljudi i njihove djece? Biblija kaže da „ako su graditelji radili veoma naporno da izgrade toranj koji Gospod nije blagoslovio, radili su nizašta.“
Ovaj ego je moderan bog 20. i 21. vijeka. I ideja, na koju se odnosite u Vašem pitanju, jeste moderna religija. Ali mi znamo ovo iskušenje. Ego znači: „Ja ne vjerujem u postojanje Duha Svetoga; Duh Sveti ne postoji.“ Ali to je laž! Duh Sveti vodi svijet i blaženi su oni koji Ga žele, koji Ga vide, koji dišu u Njemu, koji se kreću u Njemu, koji su nadahnuti Njime, koji Ga vole, koji su u zajednici sa Njim.
- Danas postoji toliko duhovnih autoriteta koji insistiraju na tome da je ego nasljedna i nepovratna činjenica našeg čovječanstva, i bilo kakav pokušaj da se odustane od ega, da se prevaziđe naša niska priroda u potrazi za savršenstvom, je samo po sebi izraz najveće oholosti. Jungovski psiholog Merion Vudman ide tako daleko da kaže da sam pojam savršenstva „siluje dušu“. Kako biste Vi odgovorili onima koji tvrde da smo mi, po prirodi, oštećeni i nesposobni za dostizanje savršenstva?
- Hristos je rekao: „Budite savršeni. Postanite savršeni. I kada budete bili savršeni i kada budete činili sve savršeno, govoreći u sebi i vjerujući da ste nedostojni, strašni izgubljeni grešnici, sluge, tu ćete naći smirenje i slavu.“ Moguće je biti savršen jer je On savršen, jer je On primio našu prirodu. Dakle, ako je On to uradio, mi to možemo uraditi; mi možemo biti sa Njim. Moguće je biti savršen zbog ovog dara. I moguće je ne biti savršen zato što imamo pravo da odbijemo dar, da odbijemo ljubav. A kada to odbijemo, onda trebamo teologiju, onda trebamo filozofiju, onda trebamo da stvaramo nove knjige i nove teorije koje kažu da se ego ne može prevazići.
Moguće je osloboditi se ega. Mora biti. Neophodno je. To je samo zato što ljudi ne znaju za tu mogućnost, ne žele tu mogućnost, i ne dozvoljavaju da ta mogućnost postoji, već treba da se stvore sve te ideje. Ali oni znaju da govore laži. To je najluđa stvar koju sam čuo. Šta da ljekar kaže bolesniku: „Gledajte, bolest je dio naše prirode. Moramo biti s njom. Dakle, mi ne moramo sjeći naše nokte. Ne moramo umivati lice, jer ćemo svakako sutra umrijeti“? Kakva je to vrsta učenja? Da, moguće je osloboditi se ega, ali to je tajna.
- Asketske prakse Pravoslavlja snažno naglašavaju potrebu da se potisnu naši nagonski pokretači. Impulsi kao što su požuda, glad, žeđ, pa čak i želja za snom, često se drže zauzdanim na duži period kroz činove ekstremnog odricanja. Kakva je uloga asketske prakse u oslobođenju od ega?
- Asketizam je sredstvo koje nas vodi tamo gdje želimo ići. To je pruga kojom voz može ići. Mnogi ljudi misle da asketizam znači slijediti skup pravila, ali to nije zakon koji nam se nameće. U fudbalu, na primjer, pravila igre nisu teška, nego ona pomažu da se utakmica odigra savršeno. Tako je isto i sa asketskim životom. Posebni periodi i pravila posta, bdenja i molitve služe kao mistički načini ili sredstva. Mi slijedimo ove tajanstvene načine, ove božanske obaveze, ove božanske naloge. I van opštih pravila, tu su takođe i lična pravila koja su dana u komunikaciji između duhovnog oca i sina, posebna zaduženja za svakog pojedinca. Mi vidimo svetitelje koji provode dosta vremena u pećinama ili u šumi ili u pustinji. I oni tamo ne idu sa planovima da se vrate nazad; kada oni tamo idu, oni idu zauvijek. I onda ih Bog vodi.
Kada je Hristos otišao u pustinju nakon krštenja, otišao je da se suoči sa đavolom. On nije mislio u svom umu: „Ja ću se vratiti nakon četrdeset dana.“ On je samo tamo otišao. Izašao je iz rijeke Jordan, u kojoj Ga je krstio sveti Jovan Krstitelj, i otišao je u pustinju. Sa jedne tačke gledišta, On je izgubio vrijeme boraveći tamo sam. On nije otišao svojim ljudima da im da hranu, da ih blagoslovi, da ih vodi, da im da Duha Svetog. Ne. On je otišao u pustinju. I reče đavolu: „Prijatelju moj, gledaj, do sada si se igrao sa ljudima. Počeo si sa Evom u raju, i sada završavaš sa mnom. Ja sam ovdje sam. Ne jedem. Ne pijem. Hladnoća u mojim kostima, noću, u pustinji, je strašna. Patim. Ali ne igram igre. Ovdje sam. Sam. I ti dolaziš i kažeš mi da pretvorim kamenje u hljeb. Kažeš mi da ti se poklonim. Tebi? Da ti dam vlast nad mojim ljudima? Idi sad. Vidjeli smo jedno drugo. Ja znam ko si ti i ti znaš ko sam ja.“ I u tom trenutku đavo je odustao od svega.
Dakle, asketski život je neophodan. Biti spreman umrijeti u svakom trenutku, ispred svih za sve – to je pustinja, to je asketski život. I to dovodi Duha Svetoga. I ako krenemo tim putem, na njemu će nas voditi Gospod.
